Plan tri gasne elektrane u FBiH otvara pitanje: energetski iskorak ili političko obećanje bez pokrića

Federacija Bosne i Hercegovine mogla bi u narednim godinama dobiti tri velike gasne elektrane, a jedna od njih planirana je i na području Tuzle. Riječ je o projektu koji se veže za izgradnju Južne gasne interkonekcije, infrastrukturnog poduhvata koji bi, prema najavama, mogao u potpunosti promijeniti energetsku sliku zemlje.

Plan podrazumijeva izgradnju savremenih kombinovanih gasno-parnih (CCGT) elektrana u Tuzli, Kaknju i Mostaru, ukupne snage oko 1.200 megavata. Procjenjuje se da bi ova postrojenja mogla proizvoditi oko 6 teravat-sati električne energije godišnje, što čini približno polovinu ukupne potrošnje u Bosni i Hercegovini.

Upravo zbog toga, ovaj projekat se ne posmatra više samo kao izgradnja gasovoda, već kao pokušaj stvaranja potpuno novog energetskog sistema koji povezuje gas, proizvodnju električne energije i industriju.

Gasne elektrane imaju niz prednosti u odnosu na postojeće termoelektrane na ugalj. Efikasnije su, emituju znatno manje štetnih gasova i mogu se brzo uključivati i isključivati, što ih čini ključnim za stabilizaciju elektroenergetskog sistema, posebno u uslovima povećanog udjela obnovljivih izvora energije.

Međutim, upravo tu počinju i dileme.

Za razliku od obnovljivih izvora, gasne elektrane i dalje zavise od fosilnog goriva, što ih svrstava u takozvana “tranziciona rješenja”. Drugim riječima, one jesu čistije od uglja, ali nisu dugoročno održivo rješenje ako se posmatraju ciljevi klimatske neutralnosti.

Ključni element cijelog projekta je Južna gasna interkonekcija, čiji planirani kapacitet od oko 1,5 milijardi kubnih metara gasa godišnje višestruko premašuje trenutnu potrošnju u BiH. To jasno ukazuje da je gas prvenstveno namijenjen upravo za nove elektrane, a ne za domaćinstva ili industriju.

Planirano je i značajno širenje gasne mreže, uključujući nove pravce kroz Hercegovinu i Srednju Bosnu, kao i poseban krak Kladanj–Tuzla koji bi direktno snabdijevao buduću elektranu. Istovremeno, predviđeno je povezivanje ovog sistema sa postojećim gasovodom kako bi se omogućio dvosmjerni tok gasa i veća fleksibilnost snabdijevanja.

Ukupna vrijednost investicije procjenjuje se na oko 1,5 milijardi eura, uključujući gasovod, elektrane i prateću infrastrukturu. Kao investitor se u prijedlozima navodi američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy, što predstavlja neuobičajenu praksu jer se investitor direktno definiše zakonom.

Ovakav pristup otvara dodatna pitanja o transparentnosti i procedurama, ali i o stvarnim motivima ubrzavanja projekta.

Posebno je važno naglasiti da gasovod sam po sebi nema ekonomsku opravdanost bez velikih potrošača. Upravo zato se elektrane planiraju paralelno – kako bi se osigurala dugoročna potrošnja gasa i povrat investicije.

U praksi, to znači da je sudbina ovog projekta u potpunosti vezana za realizaciju elektrana. Bez njih, gasovod bi bio skup i neisplativ. Sa njima, postaje temelj novog energetskog sistema.

Zagovornici projekta tvrde da je riječ o nužnom koraku ka modernizaciji i smanjenju zagađenja, posebno u gradovima poput Tuzle, gdje su termoelektrane na ugalj decenijama glavni izvor zagađenja zraka.

S druge strane, skeptici upozoravaju da se radi o još jednom velikom predizbornom obećanju, čija realizacija zavisi od brojnih političkih, finansijskih i tehničkih faktora.

U konačnici, ostaje otvoreno pitanje: da li je riječ o stvarnom energetskom zaokretu koji će donijeti čistiji zrak i stabilniju proizvodnju struje – ili o još jednoj “šarenoj laži” koja će ostati samo na papiru nakon izbora.