Kako se u BiH zločinac svrstava uz bivšu žrtvu, a osuđuje one koji su ih nekad spašavali

Bosna i Hercegovina je duboko podijeljeno društvo, posebno politički, a to se još jednom jasno vidi na primjeru krize na Bliskom istoku, odnosno sukoba Izraela i Hamasa. Bošnjaci gotovo bez izuzetka pružaju podršku palestinskom narodu, dok Srbi i Hrvati mahom stoje na strani Izraela. Gotovo je izvjesno da BiH, zbog unutrašnjih podjela, neće priznati Palestinu kao državu, iako to najavljuju mnoge evropske zemlje.

Ovo pitanje ponovo je došlo u fokus nakon izjave francuskog predsjednika Emanuela Makrona da će Francuska priznati Palestinu. Uslijedile su reakcije domaćih političara. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, izjavio je:

“Priznanje Palestinske samouprave kao države bez bilo kakvog dogovora s Izraelom nije čin mira, već presedan koji ruši međunarodno pravo i arhitekturu globalne stabilnosti. Ne može se priznati država koja faktički ne postoji.”

Dodik je dodao da “simbolične i ishitrene odluke koje ignorišu realnost” ne donose mir, već stvaraju nove probleme.

Na ove stavove reagovao je Denis Zvizdić, predsjedavajući Predstavničkog doma PS BiH, optužujući Dodika da podržava nastavak ubijanja civila u Gazi, te da se radi o “iracionalnoj mržnji prema muslimanima”:

“Palestinu priznaje 147 od 193 države članice UN, uključujući Rusiju, Kinu i Mađarsku. Dodik ili ne zna istoriju Palestine ili je ignoriše.”

Istorijski paradoks: Zločinci uz žrtve koje su nekad pomagali uništiti

Ono što dodatno šokira u ovom kontekstu jeste istorijska činjenica da su tokom Drugog svjetskog rata četnici i ustaše – politički i vojni preci današnjih nacionalnih elita u BiH – sarađivali sa nacistima i učestvovali u progonu i ubijanju Jevreja. Ustaše su u NDH otvorile koncentracione logore, uključujući Jasenovac, gdje su Jevreji, Srbi i antifašisti masovno ubijani. Četnici su u brojnim slučajevima izdavali i deportovali Jevreje nacistima.

Suprotno tome, brojni bosanski muslimani rizikovali su vlastite živote kako bi spasili Jevreje – krijući ih od ustaša i četnika. Neki od njih su zbog toga dobili priznanja “Pravednik među narodima” od Yad Vashema. Dakle, oni koji su tada bili pomagači žrtava danas podržavaju Palestince – koji su u sličnoj poziciji – dok politički nasljednici kolaboracionista podržavaju Izrael, iako su njihovi preci pomagali uništenje tog istog jevrejskog naroda.

Psihološki pogled: Zašto zločinac prelazi na stranu bivše žrtve, ali mrzi Bošnjake?

Ovaj paradoks može se objasniti psihološkim mehanizmima:

  • Projektivna identifikacija i racionalizacija – Potomci zločinaca pokušavaju stvoriti sliku moralne superiornosti podržavajući bivšu žrtvu, kako bi prikrili sopstvenu istorijsku krivicu.
  • Fiksirana mržnja – Antimuslimanska retorika, duboko ukorijenjena u kolektivnoj svijesti, nadilazi svaki racionalni okvir. Bošnjaci/muslimani, iako istorijski saveznici Jevreja, doživljavaju se kao “vječni neprijatelj” zbog ideološke konstrukcije koja se prenosila generacijama.
  • Kognitivna disonanca – Podržavanje Izraela omogućava moralnu distancu od sopstvene prošlosti: “Ako smo na strani Jevreja, ne možemo biti nasljednici zločinaca.”
  • Strah od političkog islama – Zapadni narativ protiv muslimana instrumentalizovan je u lokalnim politikama, što dodatno učvršćuje stavove protiv Bošnjaka i Palestinaca.

Zaključak

Današnja podrška izraelskoj politici, čak i kad uključuje ubijanje civila, manje je stvar saosjećanja s Jevrejima, a više odraz duboko ukorijenjene mržnje prema Bošnjacima i muslimanima. Mržnje koja je, očito, jača od istorijskih činjenica i zdravog razuma.

Izvor: Crna Hronika

#BiH #Izrael #Palestina #Historija #Politika #Dodik #Mržnja #BliskiIstok #Bošnjaci #Analiza