Kako investitori i vlasti koriste “obnovljive izvore” dok lokalne zajednice i ekosistemi plaćaju cijenu
Usvajanje izmjena Zakona o električnoj energiji u Parlamentu Federacije BiH 2022. godine, poznatog kao zabrana izgradnje novih malih hidroelektrana (mHE), zaustavilo je javnu promociju ovih projekata. Prije toga, vlasnici mHE organizovali su proteste i koristili radnike da brane njihove interese, tvrdeći da bi zakon ugrozio radna mjesta i investicije, te da bi proizvodnja mHE mogla smanjiti emisiju CO2 u značajnim razmjerima. Negativni efekti na okoliš i lokalne zajednice nisu bili istaknuti.
Nakon 2022. godine, proponenti poput Edhema Bičakčića prestali su javno promovirati mHE kao alternativni izvor energije. Umjesto medijskih nastupa, argumente sada iznose kroz manje vidljive kanale: samite, panel diskusije i zahtjeve za obnovu okolišnih dozvola. Na primjer, Bičakčić je 2024. učestvovao na Balkan Solar Summitu u Banjaluci, na panelu “Male hidroelektrane u BiH: Jučer, danas, sutra”, gdje se i dalje isticala budućnost mHE, iako zakon ograničava nove projekte.
Kompanija “ECCO-CRIMA” d.o.o. u Dopunjenom zahtjevu za obnovu okolišne dozvole za pet mHE na rijeci Rami tvrdi da projekti imaju “značajne efekte” na obnovljive izvore i zaštitu okoliša. Podaci pokazuju suprotno: planirana godišnja proizvodnja ovih pet postrojenja iznosila bi oko 15 GWh, što je samo devet posto proizvodnje svih mHE u Federaciji BiH, a ukupna proizvodnja mHE u državi čini tek 2,15 posto od ukupne električne energije. Suše i klimatske promjene dodatno smanjuju stvarni hidroenergetski potencijal.
Ekološke posljedice ovih projekata su značajne: rijeke su često suhe, biljni i životinjski svijet ugrožen, a tehnička rješenja poput “ribljih liftova” ne funkcionišu. Primjeri pomora riba zabilježeni su na Lašvi, Jabušnici, Sutjesci i Drinjači.
U Republici Srpskoj, zakon i podsticaji i dalje favorizuju mHE, dok lokalne zajednice rijetko imaju moć za protivljenje. Vlada RS-a mijenja prostorne planove i dozvoljava projekte bez adekvatnih ekoloških studija. Primjer su tri mHE na rijeci Bistrici kod Foče, sa planiranom proizvodnjom od oko 150 GWh godišnje, dok koristi za lokalnu zajednicu (28 zaposlenih od 4000) ostaju minimalne.
Zaključak je da su strategije promocije mHE u BiH evoluirale: u FBiH investitori izbjegavaju medije, a svoje interese promovišu kroz regulativne i profesionalne kanale, dok u RS-u politička podrška uklanja potrebu za bilo kakvom javnom promocijom. U oba entiteta, okolišne i društvene posljedice često se marginalizuju u službenim prikazima.
Izbor: Aarhus centar u BiH
