Facebook esej Harisa Zahiragića, posvećen kandidaturi Denisa Bećirovića za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predstavlja klasičan primjer političkog pamfleta koji se pokušava predstaviti kao ozbiljna analiza. Iako (pre)obimna, emocionalno nabijena i napisana sa samouvjerenošću, ova objava pati od ozbiljnih metodoloških, činjeničnih i logičkih manjkavosti, te se u velikoj mjeri oslanja na manipulaciju, zamjenu teza i imputiranje političke odgovornosti tamo gdje je ona ni pravno ni politički moguća.

„Neka skupina stranaka“ ili namjerno umanjivanje političke realnosti?

Već u samom uvodu, Zahiragić podršku kandidaturi Denisa Bećirovića opisuje kao podršku „neke skupine stranaka“. Ovakva formulacija nije slučajna. Riječ je o svjesnom umanjivanju političke težine koalicije od 12 stranaka, koje – sviđalo se to nekome ili ne – predstavlja najširu političku podršku jednom bošnjačkom kandidatu za Predsjedništvo BiH u posljednjih desetak godina.

U političkom diskursu, naročito predizbornom, ovakvo reduciranje realnosti služi jednoj svrsi: da se javnosti sugeriše kako se ne radi o širokom frontu, već o nekoj nejasnoj, ad hoc grupici bez legitimiteta. Time se pokušava neutralizirati osnovna politička činjenica – da Bećirović trenutno ima znatno širu i jasnije artikulisanu podršku nego bilo koji potencijalni kandidat SDA.

Ključna manipulacija: Bećirović = Trojka

Centralna teza Zahiragićeve objave – koja se provlači od prve do posljednje rečenice – jeste pokušaj da se Denis Bećirović u potpunosti poistovjeti s Trojkom. Ne samo kao politički saveznik, već kao personifikacija svih politika, odluka, afera i neuspjeha koje dio javnosti zamjera strankama Trojke.
Ovdje dolazimo do suštine manipulacije.

Denis Bećirović:

  • nije član Trojke,
  • nije učestvovao u izvršnoj vlasti FBiH ili Kantona Sarajevo,
  • nije donosio odluke o kreditima, javnim preduzećima, prugama, zapošljavanjima, diplomama ili hapšenjima,
  • nije imao nikakvu nadležnost nad Vladom FBiH, kantonalnim vladama niti nad policijskim strukturama.

Ipak, Zahiragić mu „lijepi“:

  • „suspenziju Ustava“,
  • „Bošnjake kao građane drugog reda“,
  • „prekomjerne kredite i londonske berze“,
  • „neobnovljenu prugu u Jablanici“,
  • „kupljene diploma“,
  • „uništavanje javnih preduzeća“
  • „hapšenje nevinih političkih protivnika“,
  • „verbalni delikt“,
  • Ramu Isaka, Elzinu Pirić i čitav niz drugih političkih aktera i pojava.

Ovo nije analiza – ovo je svjesna zamjena teza. Bećirović se optužuje za politike i odluke koje nisu u njegovoj ustavnoj, zakonskoj niti faktičkoj nadležnosti. To je isto kao kada biste člana Predsjedništva optužili za loše asfaltirane lokalne ceste ili neredovan odvoz smeća.

„Naše dostojanstvo“ – čije tačno?

Posebno problematična je tvrdnja da je „glas za Bećirovića glas protiv našeg dostojanstva“. Zahiragić nigdje ne pojašnjava šta pod tim podrazumijeva.
Postavlja se legitimno pitanje:
– govori li o dostojanstvu Bošnjaka kao naroda,
– o dostojanstvu države,
– ili o političkom dostojanstvu SDA kao stranke u slučaju da Nećirović pobijedi Izetbegovića, ili ko već bude ksndidat SDA?

U kontekstu cijelog teksta, jasno je da se granica namjerno zamagljuje, kako bi se stranački interes predstavio kao nacionalni interes – stara i dobro poznata matrica.

Selektivna „briga“ za Sandžak i Beograd

Zahiragić zamjera Bećiroviću što tokom mandata nije posjetio Sandžak. Pritom potpuno zanemaruje činjenicu da:

  • član Predsjedništva BiH nije predsjednik Bošnjaka u regiji,
  • Sandžak nije dio Bosne i Hercegovine,
  • diplomatske i protokolarne posjete imaju striktna pravila i kontekst.

Još apsurdnije je zamjeranje što Bećirović „nije išao u Beograd da Vučiću kaže u lice“. Kao da je svrha diplomatije lični obračun, a ne institucionalna komunikacija.

NATO, ANP i selektivno pamćenje

Tvrdnja da Bećirović „nije pokušao ništa“ na NATO putu BiH ignoriše:

  • činjenicu da o tome, kao i o svemu drugome, Predsjedništvo odlučuje konsenzusom ili preglasavanjem,
  • promijenjene geopolitičke okolnosti,
  • realnost blokada iz RS-a koje su postojale i u ranijim mandatima.

Poređenje sa Šefikom Džaferovićem je površno i selektivno – bez uvažavanja konteksta, odnosa snaga i međunarodnih okolnosti.

Kritika broja datih intervjua kao „dokaz neuspjeha“

Posebno trivijalno djeluje zamjeranje da je Bećirović imao „samo dva ili tri intervjua“.

Od kada je broj intervjua mjerilo uspješnosti člana Predsjedništva države? Ovakva primjedba više govori o medijskom populizmu nego o stvarnoj analizi rada.

SDA kandidat – još uvijek hipotetički

U trenutku pisanja objave:

  • Bakir Izetbegović nema zvaničnu kandidaturu,
  • nema potvrđenu podršku DF-a,
  • tradicionalni saveznik SFA, Stranka za BiH, ima svog kandidata.

U tom kontekstu, Zahiragićeva nervoza i agresivna retorika djeluju kao reakcija na političku realnost: Bećirović ima jasnu i široku podršku, dok SDA tek traži odgovor.

Retorika na ivici govora mržnje

Otvaranje objave tvrdnjom da je “glas za Bećirovića glas protiv Bosne i Hercegovine“ predstavlja krajnje opasnu i zapaljivu retoriku. To nije politička kritika – to je delegitimizacija političkog protivnika na način koji polarizira društvo i sužava prostor za racionalnu debatu.

Zaključak

Objava Harisa Zahiragića nije ni neutralna, ni analitička, ni dobronamjerna. Riječ je o:

  • političkom pamfletu
    ispunjenom zamjenama teza,
  • proizvoljnim optužbama,
  • imputiranjem odgovornosti bez nadležnosti i
  • svjesnim pokušajem da se nepopularnost Trojke prebaci na Denisa Bećirovića.

U konačnici, čitajući ovu objavu, teško je ne steći utisak da se ne radi o snazi argumenata, već o strahu od političkog poraza i gubitka monopolskog položaja nad bošnjačkim biračkim tijelom.
A to, koliko god bilo glasno i dugačko napisano, nije analiza – to je panika upakovana u status.