Analiza ekonomiste Dejana Kovača upozorava da današnje cijene nafte možda predstavljaju tek početak mnogo šireg inflacijskog udara koji se kroz globalnu ekonomiju prenosi sa zakašnjenjem

Nafta je ponovo iznad 100 dolara po barelu. Protok energenata kroz Hormuški tjesnac ozbiljno je poremećen, alternativni pravci su pod pritiskom, strateške zalihe se troše, a posljedice svega toga još nisu u potpunosti stigle do potrošača.

Upravo na vremenski odmak između energetskog šoka i njegovog punog uticaja na cijene upozorava Dejan Kovač, ekonomista i istraživač koji je bio postdoktorski istraživač u Center for International Development pri Harvard Kennedy School. Kovač se u svom radu bavi, između ostalog, međunarodnom političkom ekonomijom, ekonomijom obrazovanja i dugoročnim posljedicama konflikata. Bio je i istraživač na Princetonu i Halle Institute for Economic Research, a 2022. godine radio je kao konsultant Svjetske banke na pitanjima prisilnog raseljavanja izbjeglica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

U analizi koju je objavio Kovač aktuelni poremećaj opisuje kao svojevrsni „inflacijski tsunami“.

Njegova osnovna teza je jednostavna: ono što danas vidimo na benzinskoj pumpi ne mora biti puni efekat energetskog šoka.

Prvi val već je stigao. Ostali tek dolaze

Kada cijena nafte naglo poraste, posljedice se ne pojavljuju istog dana na svim policama i u svim uslugama.

Prijevoznici imaju ranije zaključene ugovore. Proizvođači imaju zalihe. Aviokompanije koriste terminske ugovore i zaštitu od promjena cijena goriva. Trgovci dio povećanih troškova u početku mogu apsorbovati kroz vlastite marže.

Ali ti mehanizmi imaju ograničeno trajanje.

Kada se ugovori obnove, zalihe potroše, a dobavljači povećaju cijene, veći troškovi energije počinju se prelijevati na prijevoz, proizvodnju, distribuciju i konačno – potrošače.

Zato Kovač pravi razliku između današnjeg rasta cijena nafte i inflacije koja bi mogla uslijediti ako visoke cijene potraju.

Hormuz je mnogo više od jednog pomorskog prolaza

Hormuški tjesnac jedan je od ključnih energetskih prolaza svijeta.

Prema podacima i procjenama koje Kovač koristi u svojoj analizi, prije rata kroz njega je prolazilo oko 21,6 miliona barela sirove nafte i naftnih derivata dnevno.

Tokom najtežeg perioda protok je dramatično pao.

Reuters je početkom septembra procjenjivao da je kroz Hormuz prolazilo oko 8 do 9 miliona barela dnevno, dok su posljednjih dana protoci ponovo ozbiljno poremećeni. Reuters je 17. septembra objavio i da su samo tri komercijalna broda prošla kroz tjesnac tokom prethodnog dana, uz napomenu da dio brodova može prolaziti s isključenim AIS transponderima.

Drugim riječima, brojke nisu potpuno precizne i razlikuju se zavisno od izvora i načina praćenja.

Ali osnovna činjenica jeste jasna: pomorski saobraćaj kroz jedan od najvažnijih energetskih koridora svijeta višestruko je manji nego u normalnim okolnostima.

Ne postoji dugme kojim se može stvoriti dodatnih 10 miliona barela

U javnim raspravama često se kao potencijalni odgovor spominje Venezuela.

Logika je na prvi pogled jednostavna: Venezuela ima ogromne rezerve nafte, pa bi povećanjem proizvodnje mogla nadomjestiti dio globalnog manjka.

Problem je u tome što se rezerve i proizvodni kapacitet ne mogu izjednačiti.

Venezuela trenutno proizvodi oko 1,25 miliona barela dnevno, dok je krajem 1990-ih proizvodila više od tri miliona barela dnevno. Reuters navodi da je pad proizvodnje posljedica dugogodišnjih problema, uključujući nedovoljna ulaganja i propadanje infrastrukture.

Čak i kada bi se proizvodnja vratila na nivo od oko tri miliona barela dnevno, to ne bi značilo da bi sva ta količina predstavljala dodatnu naftu dostupnu svjetskom tržištu.

A još važnije – takav povratak ne može se dogoditi preko noći.

Chevron je početkom septembra objavio plan ulaganja od oko sedam milijardi dolara u Venezueli, s ciljem da proizvodnju u svojim zajedničkim projektima u narednih pet godina poveća na oko 600.000 barela dnevno.

To dobro pokazuje razliku između političke izjave i industrijske realnosti.

Nafta koja se nalazi pod zemljom nije isto što i barel nafte koji je danas spreman za izvoz.

Rezerve nisu isto što i protok

Upravo je to jedna od važnijih tačaka Kovačeve analize.

Venezuela ima ogromne dokazane rezerve. Ali svjetskoj ekonomiji nije dovoljna informacija koliko nafte postoji ispod zemlje.

Potrebno je da ta nafta bude:

  • izvađena,
  • transportovana,
  • prerađena,
  • utovarena,
  • osigurana,
  • prevezena tankerom
  • i isporučena kupcu.

Sve to zahtijeva infrastrukturu, novac, radnu snagu, tehnologiju i vrijeme.

Svjetska ekonomija funkcioniše na protoku, a ne samo na rezervama.

Ni alternativni pravci nisu bez problema

Hormuz nije jedina tačka ranjivosti.

Saudijska Arabija koristi East-West Pipeline kako bi dio nafte prebacila prema Crvenom moru i tako zaobišla Hormuški tjesnac. Kapacitet tog pravca iznosi oko četiri miliona barela dnevno.

Ali upravo je taj sistem posljednjih dana takođe pogođen.

Reuters je 13. septembra izvijestio da je East-West Pipeline zatvoren nakon napada dronovima, što je ugrozilo alternativni put kojim se može transportovati količina nafte ekvivalentna približno četiri posto svjetske ponude.

Napadi su dodatno povećali pritisak na već poremećeno globalno tržište nafte.

To znači da problem više nije samo pitanje jednog pomorskog prolaza.

Riječ je o širem logističkom poremećaju energetskog sistema.

Strateške rezerve mogu kupiti vrijeme – ali ne mogu proizvesti naftu

Još jedan važan mehanizam u ovakvoj krizi predstavljaju strateške rezerve.

Kada na tržištu nedostaje određena količina nafte, države mogu pustiti dio rezervi kako bi ublažile trenutni nedostatak.

Time se dobija vrijeme.

Ali strateška rezerva nije novi izvor proizvodnje.

Barel koji je danas pušten iz skladišta više nije dostupan sutra.

Zbog toga strateške rezerve mogu odgoditi posljedice, ali ih ne mogu trajno ukloniti.

A što duže poremećaj traje, važnije postaje pitanje koliko zaliha još postoji.

Nafta ne poskupljuje samo benzin

Ovdje se nalazi možda najvažniji dio Kovačeve argumentacije.

Nafta nije samo gorivo za automobile.

Ona je dio ogromnog broja proizvodnih i transportnih procesa.

Skuplja nafta znači potencijalno skuplji:

transport, dizel, avio-gorivo, poljoprivreda, gnojivo, plastika, hemijska industrija, ambalaža, građevinarstvo, proizvodnja i distribucija hrane.

Lanac izgleda otprilike ovako:

skuplja nafta → skuplji transport → skuplji inputi → veći troškovi proizvodnje → veće cijene proizvoda i usluga.

A zatim se može pojaviti i drugi krug posljedica.

Radnici pokušavaju nadoknaditi pad realne kupovne moći. Kompanije povećavaju cijene kako bi zaštitile marže. Inflacijska očekivanja rastu.

Tako energetski šok može prerasti u širi inflacijski problem.

Najveći problem može biti – vrijeme

Kovačeva metafora o tsunamiju upravo zbog toga ima svoju logiku.

Potres se događa sada.

Ali val ne stiže odmah.

Danas vidimo cijenu nafte.

Sutra se mogu povećati transportni troškovi.

Nakon toga mogu poskupjeti proizvodi koji koriste skuplji transport ili energiju.

Kasnije dolaze novi ugovori, nove cijene dobavljača i pritisak na plate.

Zbog toga se puni efekat energetskog šoka može pojaviti sa zakašnjenjem.

Drugim riječima, današnja inflacija možda još ne pokazuje puni račun današnjeg poremećaja.

Šta mogu centralne banke?

Tu energetska kriza prelazi u problem monetarne politike.

Centralne banke mogu povećavati kamatne stope kako bi smanjile potražnju i pritisak na cijene.

Ali ne mogu proizvesti dodatnu naftu.

Ne mogu otvoriti Hormuški tjesnac.

Ne mogu popraviti oštećeni naftovod.

I ne mogu natjerati tanker da plovi rutom koju smatra rizičnom.

Zato je energetska inflacija posebno neugodna.

Ako centralne banke ignorišu dugotrajniji inflacijski pritisak, postoji rizik da se inflacijska očekivanja učvrste.

Ako agresivno podignu kamatne stope, mogu istovremeno usporiti potrošnju, investicije i ekonomski rast.

Otuda se ponovo pojavljuje riječ koju ekonomisti posebno ne vole: stagflacija – kombinacija visokih cijena i slabijeg ekonomskog rasta.

A šta to znači za građane?

Za građanina Bosne i Hercegovine pitanje nije samo koliko će sutra koštati litar goriva.

Ako energetski poremećaj potraje, važnije je šta će se dogoditi sa svim ostalim troškovima.

Koliko će koštati prijevoz robe?

Koliko će poskupjeti dostava?

Koliko će više koštati proizvodnja hrane?

Koliko će biti skuplja plastika, ambalaža ili građevinski materijal?

Koliko će aviokompanije i turističke kompanije povećati troškove?

I koliko će vremena trebati da se ti troškovi preliju na krajnjeg potrošača?

Upravo zato Kovačeva analiza ne govori samo o cijeni barela nafte.

Govori o vremenu potrebnom da jedan globalni energetski poremećaj prođe kroz cijeli ekonomski sistem.

Inflacijski tsunami možda tek putuje

Trenutna situacija već je ozbiljna.

Reuters je posljednjih dana izvještavao o cijeni nafte iznad 100 dolara, snažnom poremećaju prolaza kroz Hormuz i dodatnom pritisku nakon oštećenja saudijskog East-West Pipelinea.

Istovremeno, trgovci i države pokušavaju pronaći alternativne izvore i pravce snabdijevanja.

Ali upravo tu leži neizvjesnost.

Ako se poremećaji brzo smire, dio najgorih scenarija može biti izbjegnut.

Ako potraju mjesecima, posljedice se mogu širiti kroz globalne lance snabdijevanja.

Zato je možda prerano zaključivati da je današnji rast cijena goriva ujedno i puni račun Hormuškog šoka.

Potres se već dogodio. Prvi val je stigao. Ali pitanje je koliko će snažni biti naredni valovi.

A kako sugerira Kovačeva analiza, ono što bi građani mogli osjetiti za nekoliko mjeseci može biti važnije od onoga što vide na benzinskoj pumpi danas.

Dejan Kovač je ekonomista i istraživač koji je bio Postdoctoral Fellow u Harvardovom Center for International Development, a prethodno je radio na Princetonu i u Halle Institute for Economic Research. Njegov istraživački rad obuhvata međunarodnu političku ekonomiju, bihevioralnu i obrazovnu ekonomiju, kao i posljedice ratova i konflikata. Harvard navodi i njegov rad na temama prisilnog raseljavanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u okviru konsultantskog angažmana za Svjetsku banku.

Ko je Dejan Kovač?

Dejan Kovač je hrvatski ekonomista i istraživač, koji je djelovao kao postdoktorski istraživač na Harvard Kennedy School, u okviru Center for International Development. Njegov istraživački rad obuhvata ekonomiju konflikata, obrazovanje, razvoj, ljudski kapital i dugoročne posljedice ratova.

Bavio se i istraživanjima vezanim za Bosnu i Hercegovinu, uključujući ekonomske i društvene posljedice ratnog konflikta.

Analiza: Dejan Kovač