Novi pokušaji trpanja “pod ljiljan” zločinaca i žrtava.

Juče je u Dobošnici obilježena još jedna tužna godišnjica proboja snaga vojske Bosanskih srba potpomognutih jedinicama iz Srbije, prema Smolućoj, paljevine 70% kuća u Dobošnici, i z jerska ubistva 32 civila, žena i staraca.

Otkriveno je Spomen-obilježje civilnim žrtvama rata, položeni su buketi cvijeća, proučene Fatihe i dova za Domovinu BiH, održani govori, …

Na žalost, bili smo svjedoci novog pokušaja jedne vrste izjednačavanja zločinaca i žrtava, kada su svi zajedno “trpani pod ljiljan”, ili preciznije, zločinci pozivani pod ljiljan.

Neki nikako da shvate da je ljiljan Bosanska svetinja i da pod njim ima mjesta samo za žrtve, nikako zločince i njihove poštivaoce. Da se zbog ljiljana ginulo – odnosno da su ponajviše Bošnjake baš zbog tog ljiljana zvjerski ubijali, oni koji NEĆE POD LJILJAN, oni koji su od 1990. pod 4S, pod lobanjim i ukrštenim kostima na crnoj zastavi i pod kokardom.

ONI NEĆE POD LJILJAN – oni hoće u “Srpski Svet”, novi naziv za Veliku Srbiju, i sve to bez živih Bošnjaka.

Dokle će se tolerisati novi i novi, svaki put sve maštovitiji, skriveniji i sve perfidniji pokušaji da se izbriše granica između zločinca i žrtve?

Kako ljudi stanu pored Spomen obilježja žrtvama baš tih, koje bi opet prigrlili – eto, sad pod ljiljan.

Pa taj ljiljan i sredini ima NIŠAN!

Cijela polja su “zasađena” nišanima nedužnih žrtava, a zaslugama onih koji se i ovom prilikom trpaju u isti koš sa njihovim žrtvama, i pozivaju ih pod taj njima tako mrski ljiljan.

A i nema mjesta pod ljiljanom ni za koga ko je sanjao Bosnu bez Bošnjaka, i ko i danas sanja čak i o nestanku i Bosne i Bošnjaka.

To može pod ovu “VARTA” zastavu – pod ljiljan JOK.

Kao svijetlu političku tačku na jučerašnjem skupu, izdvajamo potresan govor predsjedavajučeg Suada Salibašića, iz dobre loze Salibašića kojih su po cijelu porodicu jednom jedinom bombom “krmačom” brisali oni koji neće pod ljiljan.

Doboščanske civilne žrtve rata su juče dobile zasluženi pijetet i Spomen-obilježje, ali nikada niko neće iz sjećanja preživjelih izbrisati sve one užase kroz koje su prošli krajem augusta 1992. godine.