Verbalnim napadom na Tonina Piculu, predsjednica Skupštine Srbije demonstrirala je političku nervozu, nedostatak diplomatske kulture i duboko nerazumijevanje evropskih normi.

U posljednjem javnom istupu predsjednice Skupštine Srbije Ane Brnabić, svjedočimo još jednom padu političke komunikacije na Balkanu. Umesto dostojanstvenog dijaloga i argumentovanog osporavanja stavova evropskog izvjestitelja Tonina Picule, Brnabić je posegnula za uličnim stilom prepucavanja, vrijeđanjem i nacionalističkom retorikom koja više podsjeća na tabloidski komentar nego na zvaničnu izjavu najviše predstavnice zakonodavne vlasti.

Brnabić je, odgovarajući na komentar Tonina Picule – izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiju – o zabrinjavajućim izjavama predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, upotrijebila izraz “makni ruke od Srbije”, insinuirajući da evropski poslanik “izdaje naredbe tužiteljstvu” i “zloupotrebljava svoju funkciju”, pritom ga nazivajući besmislenim.

Ovakva retorika ne samo da je nediplomatska, već je i opasno štetna za evropski put Srbije. U svijetu u kojem se poštuje sloboda mišljenja, pogotovo kada dolazi od legitimnog predstavnika evropske institucije, verbalna agresija je znak slabosti, a ne suvereniteta. Suverenitet se ne brani nervoznim ispadima, već stabilnim institucijama, pravnom sigurnošću i otvorenošću za kritiku.

Ana Brnabić, nekada simbol tehničke pristojnosti u vlasti, sve češće se svrstava uz najgrublje nacionalističke narative, što je duboko razočaravajuće za one koji su je nekada percipirali kao glas razuma u strukturama moći. Njena izjava je klasičan primjer pokušaja delegitimizacije kritike kroz ličnu diskvalifikaciju, pri čemu se zanemaruje suština problema: stanje pravosuđa, politički pritisci i polarizacija u Srbiji.

I umjesto da se kao predsjednica Skupštine Srbije založi za smirivanje tenzija i zaštitu integriteta institucija, Brnabić igra ulogu partijskog egzekutora, zamjenjujući argumente uvredama, a zakonitost bahatošću.

U svemu tome, izostaje i osnovno diplomatsko razumijevanje: u međunarodnim odnosima niko ne može „zabraniti“ drugome da iznese stav, posebno kada on dolazi iz Evropskog parlamenta — institucije čijem članstvu Srbija teži.

Retoričko pitanje koje postavlja: „Ko ste vi da komentarišete izjave predsjednika Srbije?“ moglo bi se s punim pravom postaviti i njoj: „Ko ste vi da vrijeđate i prijetite predstavniku Evropske unije?“.

Na kraju, jedan od ključnih elemenata demokratskog društva jeste pravo na kritiku vlasti. Ako je odgovor vlasti na svaku kritiku – vređanje, omalovažavanje i prijetnje – onda problem nije u kritičaru, nego u vlasti. A to je poruka koju Ana Brnabić, čini se, ne razumije. Ili još gore – razumije je, ali je odbacuje.