Rezolucija Hrvatskog sabora o osnaživanju Hrvata u Bosni i Hercegovini ponovo je otvorila pitanje političke jednakopravnosti naroda. Međutim, ako se isti principi primijene na Hrvatsku, otvaraju se brojna pitanja na koja Zagreb već decenijama nema spreman odgovor.

Usvajanjem Rezolucije o osnaživanju Hrvata u Bosni i Hercegovini Hrvatski sabor još jednom je potvrdio dugogodišnji stav zvaničnog Zagreba da Hrvati u BiH nisu dovoljno politički zaštićeni i da im je potrebno osigurati mehanizme kojima bi sami odlučivali o pitanjima koja ih se tiču.

Iako se u samoj rezoluciji ne spominje direktno stvaranje trećeg entiteta, već godinama značajan dio hrvatske političke scene zagovara model teritorijalne reorganizacije BiH koji bi Hrvatima omogućio vlastitu etničko-nacionalnu federalnu jedinicu ili entitet sa hrvatskom većinom.

Argument koji se pritom najčešće koristi glasi da jedan konstitutivni narod mora imati institucije kroz koje može ostvarivati svoju političku volju i zaštititi se od preglasavanja.

Međutim, ako je taj princip univerzalan, onda se neminovno postavlja pitanje zašto isti kriteriji ne bi važili i za Srbe u Hrvatskoj.

Srbi u Hrvatskoj: Od konstitutivnog naroda do nacionalne manjine

Do 1990. godine Srbi u Hrvatskoj nisu bili nacionalna manjina.

U tadašnjem ustavnom poretku Socijalističke Republike Hrvatske bili su priznati kao konstitutivan narod zajedno s Hrvatima.

Novi Ustav Republike Hrvatske iz decembra 1990. godine promijenio je taj položaj. Srbi su izgubili status konstitutivnog naroda i postali nacionalna manjina.

U političkom smislu to je bila jedna od najvažnijih promjena u modernoj historiji Hrvatske.

Dok Zagreb danas insistira da Hrvati u BiH moraju imati posebne mehanizme zaštite kolektivnih političkih prava, Srbima u Hrvatskoj nije vraćen ni status koji su imali prije 1990. godine.

Šta se zapravo traži za Hrvate u BiH?

Kada hrvatski politički predstavnici govore o položaju Hrvata u BiH, najčešće ističu nekoliko zahtjeva:

  • pravo da sami biraju svoje političke predstavnike;
  • institucionalnu zaštitu od preglasavanja;
  • teritorijalnu reorganizaciju koja bi osigurala veću političku autonomiju;
  • zaštitu kolektivnog identiteta;
  • garantovano učešće u svim nivoima vlasti.

U pozadini velikog dijela tih zahtjeva već godinama nalazi se ideja o posebnoj teritorijalnoj jedinici sa hrvatskom većinom.

Zagovornici tog koncepta tvrde da bez vlastitog teritorijalnog prostora Hrvati ne mogu ostvariti punu političku ravnopravnost.

U suštini, vješto upakovano u politički celofan, traži se osnivanje trećeg etničko-nacionalnog hrvatskog entiteta u BiH.

Šta bi značila primjena istog principa u Hrvatskoj?

Ako bi se dosljedno primijenila ista logika, moglo bi se postaviti pitanje da li i Srbi u Hrvatskoj imaju pravo tražiti institucionalne i teritorijalne mehanizme koji bi im omogućili veći stepen političke autonomije.

Naravno, današnje okolnosti potpuno su drugačije od onih iz devedesetih godina i takva inicijativa trenutno ne postoji.

Međutim, upravo je zanimljivo primijetiti da argumentacija koju Zagreb koristi za Hrvate u BiH često počiva na principima koje istovremeno odbacuje kada bi se primijenili na Hrvatsku.

SAO (Srpske Autonomne Oblasti) kao zabranjena tema

U ovoj raspravi nemoguće je zaobići pitanje Srpskih autonomnih oblasti (SAO).

Početkom devedesetih godina dio srpskog stanovništva u Hrvatskoj organizovao je više autonomnih oblasti koje su kasnije objedinjene u (entitet) Republiku Srpsku Krajinu.

Hrvatska je te strukture smatrala nelegalnim i protivustavnim, a njihov konačni kraj uslijedio je tokom vojnih operacija Bljesak i Oluja 1995. godine, nakon čega je hrvatska vlast ponovo uspostavljena na tim područjima.

Za Hrvatsku je pitanje SAO-a završena priča povezana s ratom i pokušajem razbijanja države.

Međutim, kritičari hrvatske politike ističu da se danas često koristi argument prema kojem jedan narod mora imati vlastiti političko-teritorijalni etnonacionalni prostor da bi bio ravnopravan, dok se istovremeno potpuno odbacuje mogućnost da se isti princip primijeni na Srbe u Hrvatskoj.

Drugim riječima, ono što se za Hrvate u BiH predstavlja kao pitanje jednakopravnosti, za Srbe u Hrvatskoj smatra se neprihvatljivim.

Razlika između prava i političkih zahtjeva

Važno je naglasiti da međunarodno pravo ne obavezuje Hrvatsku da Srbima vrati status konstitutivnog naroda niti da im uspostavi autonomnu teritorijalnu jedinicu.

Jednako tako, međunarodno pravo ne propisuje da Hrvati u BiH moraju dobiti vlastiti entitet.

To su prvenstveno politička pitanja o kojima odlučuju države i njihovi ustavni sistemi.

Ali upravo zato se otvara pitanje političke dosljednosti.

Ako je princip da narod mora imati teritorijalni okvir za ostvarivanje pune političke ravnopravnosti, onda se taj princip teško može primjenjivati samo kada odgovara vlastitim nacionalnim interesima.

Šta bi Srbija mogla tražiti?

Srbija nema mehanizam kojim bi mogla natjerati Hrvatsku na ustavne promjene.

Ipak, mogla bi koristiti gotovo identičan politički narativ kakav Hrvatska koristi kada govori o Hrvatima u BiH:

  • insistiranje na kolektivnim političkim pravima Srba;
  • zahtjeve za dodatnim institucionalnim garancijama;
  • međunarodnu kampanju za zaštitu srpske zajednice;
  • pozivanje na princip političke jednakopravnosti;
  • ukazivanje na činjenicu da su Srbi nekada imali status konstitutivnog naroda.

Time bi se otvorilo pitanje da li su principi koje Zagreb zagovara univerzalni ili važe samo kada se odnose na Hrvate izvan Hrvatske.

Uostalom, logičnije je nekome vratiti ono što mu je pripadalo – nego nekome dati nešto što mu nikada pripadalo nije.

Pitanje koje ostaje

Možda najvažnije pitanje nije da li Srbi u Hrvatskoj trebaju dobiti status konstitutivnog naroda, autonomiju ili bilo kakav poseban teritorijalni oblik organizovanja.

Pitanje je da li isti standardi trebaju važiti za sve.

Jer ako Hrvatska smatra da politička jednakopravnost podrazumijeva posebne institucionalne i teritorijalne mehanizme za Hrvate u Bosni i Hercegovini, onda će se sve češće postavljati pitanje zbog čega isti kriteriji ne bi bili legitimna tema kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj.

A upravo na tom pitanju počinje rasprava o principima, a završava rasprava o dvostrukim standardima.

LuPortal