Od ogromne potrošnje električne energije i vode do rudarenja ključnih minerala, AI revolucija ima cijenu koja se sve manje može sakriti iza priče o tehnološkom napretku i „zelenoj budućnosti“.

Vještačka inteligencija postala je jedna od najbrže rastućih tehnologija u historiji. Iza svakog AI upita, modela i aplikacije, međutim, stoji ogromna infrastruktura – data centri, serveri, čipovi, električna energija, sistemi za hlađenje i globalni lanac snabdijevanja sirovinama.

Ta infrastruktura već mijenja energetsku sliku svijeta.

Prema procjenama Međunarodne energetske agencije, prirodni gas i ugalj zajedno bi do 2030. godine mogli pokrivati više od 40 posto dodatne potrošnje električne energije povezane s AI data centrima.

Istovremeno, globalna potražnja za električnom energijom data centara ubrzano raste. Procjene ukazuju da bi do kraja decenije njihova godišnja potrošnja mogla doseći stotine teravat-sati, odnosno nivo koji je teško ignorisati čak i kada se posmatra kroz prizmu ukupne svjetske potrošnje.

Paradoks je očigledan: tehnologija koja se često predstavlja kao dio zelene budućnosti istovremeno povećava potrebu za novim izvorima električne energije – uključujući fosilna goriva.

Voda postaje drugi veliki problem

Data centri nisu samo veliki potrošači električne energije. Za hlađenje servera potrebne su ogromne količine vode.

Procjene naučnika pokazuju da AI sistemi imaju značajan vodni otisak, posebno u područjima gdje se za hlađenje koriste sistemi zasnovani na isparavanju vode.

Jedan veliki data centar može dnevno trošiti milione galona vode, dok ukupna potrošnja vode velikih tehnoloških kompanija nastavlja rasti zajedno s njihovim ulaganjima u AI infrastrukturu.

Problem postaje posebno ozbiljan u područjima koja se već suočavaju sa sušama i nedostatkom vode.

U pojedinim dijelovima SAD-a, Meksika i Evrope lokalne zajednice sve glasnije upozoravaju da razvoj data centara može povećati pritisak na postojeću vodnu infrastrukturu.

U Irskoj su ograničenja za priključivanje novih data centara na elektroenergetsku mrežu već postala dio državne politike, dok se u američkim saveznim državama vode intenzivne rasprave o tome ko bi trebao snositi troškove nove infrastrukture.

Cijenu plaćaju i lokalne zajednice

Veliki data centri mijenjaju i neposredno okruženje u kojem se grade.

Stanovnici pojedinih američkih saveznih država, posebno Virginije i Teksasa, upozoravaju na buku, vibracije i druge posljedice rada velikih objekata.

Pored toga, rast potrošnje električne energije može zahtijevati izgradnju novih dalekovoda, elektrana i druge infrastrukture.

Zbog toga se sve češće postavlja pitanje:

Ko plaća stvarnu cijenu AI revolucije?

Kompanije ostvaruju ogromne prihode i ulažu stotine milijardi dolara u novu infrastrukturu, ali dio troškova – od elektroenergetske mreže do zaštite okoliša – može pasti na građane i javne budžete.

AI više nije samo tehnološka priča

Ulaganja u AI infrastrukturu postala su toliko velika da su promijenila prioritete najvećih tehnoloških kompanija.

Alphabet, Amazon, Meta, Microsoft i Oracle ulažu ogromne iznose u data centre, čipove i cloud infrastrukturu.

Ta ulaganja istovremeno povezuju tehnološki sektor sa energetikom, rudarstvom, vojnom industrijom i državnim sigurnosnim sistemima.

AI tako više nije samo pitanje razvoja novih aplikacija.

Postaje pitanje energije, vode, infrastrukture, sirovina, geopolitike i nacionalne sigurnosti.

Od rudnika do AI servera

Prije nego što AI model odgovori na pitanje korisnika, njegov hardver mora biti proizveden.

Za proizvodnju naprednih čipova i druge elektronske opreme potrebni su bakar, litij, nikal, kobalt i rijetki zemni elementi.

Njihova eksploatacija često se odvija u zemljama globalnog juga, gdje su standardi zaštite okoliša i radni uslovi slabiji nego u razvijenim državama.

Posebno je značajan kobalt.

Demokratska Republika Kongo proizvodi najveći dio svjetskog kobalta, dok su istraživanja i izvještaji godinama upozoravali na opasne uslove rada i korištenje dječijeg rada u dijelu neformalnog rudarskog sektora.

Zbog toga se iza savršenog proizvoda koji korisnik vidi na ekranu nalazi lanac koji počinje u rudniku, nastavlja se kroz rafinerije i fabrike čipova, a završava u ogromnom data centru.

AI ulazi i na bojište

Još jedan aspekt AI revolucije koji dobija sve veći značaj jeste njegova vojna primjena.

Sjedinjene Američke Države ulažu milijarde dolara u umjetnu inteligenciju za potrebe odbrane.

Velike tehnološke kompanije sarađuju s američkim Ministarstvom odbrane na razvoju cloud infrastrukture, analitike podataka i sistema umjetne inteligencije.

AI može analizirati ogromne količine podataka, povezivati informacije iz različitih izvora i pomagati ljudima u donošenju odluka.

U ratnom okruženju to znači i mogućnost brže identifikacije potencijalnih meta.

Granica između „alata koji pomaže čovjeku“ i sistema koji sve više utiče na odluke o upotrebi sile zato postaje jedno od najvažnijih pitanja savremenog ratovanja.

Ista tehnologija, druga strana medalje

AI infrastruktura istovremeno otvara i pitanje privatnosti.

Države sve više povezuju velike baze podataka, dok kompanije razvijaju sisteme sposobne da analiziraju ogromne količine informacija.

To može imati pozitivne efekte – od efikasnije administracije do otkrivanja prevara – ali nosi i ozbiljan rizik od koncentracije moći.

Ako se različiti podaci o građanima mogu povezati u jedinstvene sisteme i pretraživati pomoću AI alata, pitanje više nije samo šta tehnologija može učiniti.

Pitanje je ko ima pravo da je koristi, nad kim i pod kojim pravilima.

Najveći tehnološki napredak – i najveći račun?

AI nesumnjivo donosi ogromne mogućnosti.

Može ubrzati naučna istraživanja, pomoći u medicini, automatizirati složene procese i promijeniti način na koji radimo.

Ali tehnološki napredak nije besplatan.

Iza svakog modela stoje elektrane, voda, rudnici, fabrike, transportni lanci, ogromni serveri i milijarde dolara ulaganja.

Zato pitanje budućnosti AI-ja nije samo koliko će umjetna inteligencija postati pametna.

Pitanje je i:

Koliko ćemo energije potrošiti da je napajamo, koliko ćemo vode potrošiti da je hladimo, koliko ćemo sirovina iskopati da proizvedemo njene čipove i ko će na kraju platiti cijenu tog razvoja?

AI revolucija možda jeste jedna od najvećih tehnoloških promjena našeg vremena.

Ali ako želimo da bude održiva, onda se njen uspjeh ne može mjeriti samo brojem novih modela, servera i milijardama uloženih dolara.

Mora se mjeriti i cijenom koju za nju plaćaju ljudi, okoliš i društvo.