Iscrtavanje nove horizontalne signalizacije u Lukavcu postalo je vijest i izvan našeg grada, ali ne zbog kvalitetno urađenog posla. Fotografije i snimci šire se regionom uz ismijavanje Lukavca, dok JP Rad u svom saopštenju govori tek o tome da radovi „nisu ispunili očekivani standard“. To nije dovoljno: ono što građani gledaju primjer je katastrofalno loše izvedenih javnih radova, a za takav propust mora postojati odgovornost – imenom i prezimenom.

Ono što je trebalo biti rutinsko iscrtavanje horizontalne saobraćajne signalizacije kroz grad Lukavac, pretvorilo se u svojevrsni regionalni predmet podsmijeha.

Snimci krivih linija na lukavačkim ulicama šire se društvenim mrežama i regionalnim portalima. Umjesto da se govori o uređenom gradu i kvalitetno izvedenim javnim radovima, Lukavac je postao tema za podsmijeh.

I to je možda najmanji problem, jer ovdje nije riječ samo o tome da linije “nisu estetski savršene”.

Cijelom dužino linije su očigledno krive, nepravilne, a prema objavljenim snimcima, horizontalna signalizacija je iscrtavana i kroz same raskrsnice.

To više nije pitanje estetike. To je pitanje kvaliteta javnog rada i sigurnosti učesnika u saobraćaju.

„Nisu ispunili očekivani standard“? Ne, ovo je sramotno i katastrofalno loš javni rad.

JP Rad d.o.o. Lukavac u svom saopštenju navodi da su „svjesni da izvedeni radovi nisu ispunili očekivani standard kvaliteta“.

Takva formulacija u ovom slučaju zvuči gotovo bezobrazno.

Nije riječ o tome da radovi nisu baš dostigli očekivani standard. Linije su očito krive, nisu iscrtane tamo gdje bi trebale biti, iscrtane su kroz raskrsnice i takve su ostavljene kao završeni radovi. Tu je bez ikakve sumnje riječ o katastrofalno loše izvedenom javnom poslu.

To se građanima mora i reći otvoreno.

Problem se ne smije uljepšavati birokratskim izrazima poput „odstupanja“, „tehničkih poteškoća“ ili „očekivanog standarda“.

Građani nisu dobili „nešto lošiji kvalitet“. Dobili su posao koji je toliko loše izveden da je postao predmet ismijavanja širom regiona.

A sada se još postavlja pitanje kako je takav posao uopšte mogao proći internu kontrolu.

Kako je moguće da neko nije vidio ono što svi vide?

Upitno je da li je iko uopšte i pregledao radove? Da jeste, i sa jednim okom bi vidio da je to katastrofalno urađeno.

JP Rad navodi da je pokrenuta interna provjera okolnosti pod kojima su radovi izvedeni. Kao mogući uzroci spominju se „tehničke poteškoće na opremi ili druge okolnosti“, ali javnost ne treba općenite formulacije.

Javnost treba jasne i konkretne odgovore.

Uostalom, ako je problem bila oprema – ko je prije početka radova provjerio opremu i dozvolio da uopšte krene u rad?

Ako je problem bio u načinu rada – ko je (ako je itko) nadzirao radnike?

Ako je problem bio u ljudskom faktoru – ko je neposredno odgovoran?

I konačno:

Ko je, ako je posao nadgledan, dozvolio da ovakav posao bude nastavljen sve do kraja, jer ono što je građanima vidljivo na prvi pogled morala je vidjeti i osoba čiji je posao bio da kontroliše kvalitet.

Linije kroz raskrsnice nisu „sitna greška“

Posebno zabrinjavaju dijelovi horizontalne signalizacije koji su, prema dostupnim snimcima, iscrtani kroz raskrsnice.

Ne treba unaprijed davati pravnu kvalifikaciju niti tvrditi da je time počinjen konkretan prekršaj, ali sasvim je legitimno pitati da li je takva signalizacija u skladu sa saobraćajnim rješenjem i pravilima koja uređuju sigurnost saobraćaja.

Horizontalna signalizacija nije ukras – ona vozačima govori gdje se kreću, gdje se zaustavljaju, gdje smiju prelaziti i kako se trebaju ponašati.

Ako je pogrešno postavljena ili izvedena tako da može zbuniti učesnike u saobraćaju, onda govorimo o potencijalnom ugrožavanju sigurnosti saobraćaja, a ne o estetskom nedostatku.

Za ovakav propust mora postojati ime i prezime odgovornr osobe/osoba

Ovdje dolazimo do pitanja koje se ne može izbjeći.

Za ovakav posao mora postojati odgovorna osoba. I ta osoba mora imati ime i prezime.

Ne može odgovornost nestati iza formulacije „tehničke poteškoće na opremi ili druge okolnosti“.

Tehnička poteškoća nema radno mjesto.
„Druge okolnosti“ nemaju potpis.
Neko je organizovao posao.
Neko je zadužio ekipu.
Neko je morao znati šta se treba iscrtavati.
Neko je morao nadzirati izvođenje.
Neko je morao izvršiti kontrolu.
I neko je morao zaključiti da je posao završen.

Ako interna provjera utvrdi propust u organizaciji, nadzoru ili kontroli, javnost ima pravo znati ko je bio odgovoran za taj segment posla.

Ne zbog linča.
Ne zbog političkog obračuna.
Nego zbog elementarne odgovornosti za javni posao.

Ko će platiti ponovno iscrtavanje?

JP Rad najavljuje da će nepravilnosti biti otklonjene.

Dobro, ali koliko i koga će to koštati?

Ako se ponovo koriste boja i materijal, ako se angažuju radnici i oprema, ako se postojeće linije moraju ukloniti i ponovo iscrtati – sve to košta.

A ako je prvi posao već plaćen, građani imaju potpuno legitimno pitanje:

  • Ko će platiti ispravljanje greške?

Ako je greška nastala zbog neispravne opreme, loše organizacije, nedostatka nadzora ili ljudskog faktora, ne bi smjelo biti normalno da se iz javnih sredstava jednostavno plati još jednom ono što je već jednom urađeno loše.

„Dodatna kontrola“ znači da je prethodna kontrola zakazala

JP Rad najavljuje i „dodatnu kontrolu kvaliteta“, ali to otvara vrlo jednostavno pitanje:

  • Kakva je bila prethodna kontrola?
  • Ako je postojala, kako je moguće da je ovakav posao prošao?
  • Ako nije postojala, zašto nije?
  • Ako je neko potpisao da je posao završen i prihvatljiv, onda taj dokument mora biti dio interne provjere.
  • Hoće li ista osoba ili osobe kontrolisati i ponovljene radove?

Nije dovoljno utvrditi da su linije krive – mora se utvrditi kako su krive linije dobile status završenog javnog posla.

Građani nisu kontrola kvaliteta JP Rad-a

Posebno je porazno da su nepravilnosti postale predmet reakcija tek nakon što su ih građani snimili i počeli javno objavljivati.

Građani imaju pravo ukazivati na probleme, ali građani ne mogu biti završna kontrola kvaliteta javnih radova. Za to postoje rukovodioci, nadzor, procedure i odgovorne osobe.

Ako posao mora biti kontrolisan tek nakon što ga javnost ismije, onda sistem kontrole očigledno nije funkcionisao kako treba.

Saopštenje ne bi smjelo biti kraj, nego tek početak

JP Rad je dobro postupio što je priznao da postoji problem i najavio njegovo otklanjanje, ali saopštenje ne može i ne smije biti kraj priče.

Ne treba nam samo: -„Ispravit ćemo nepravilnosti.“

Treba nam:

  • Šta se dogodilo?
  • Ko je odgovoran?
  • Ko je kontrolisao radove?
  • Ko je odobrio završetak?
  • Koliko je posao koštao?
  • Koliko će koštati njegova sanacija?
  • Ko će snositi trošak ako se utvrdi odgovornost?

I prije svega:

Kako će se spriječiti da se ista stvar ponovi?

Jer ovo nije samo priča o nekoliko krivih linija. Ovo je priča o odnosu prema javnom novcu, kvalitetu javnih radova i sigurnosti građana.

Lukavac ne bi smio postajati regionalna vijest zbog ovakvih stvari, a javno preduzeće ne bi smjelo katastrofalno loše izveden posao opisivati kao posao koji „nije ispunio očekivani standard“.

Ako je posao urađen ovako loše, onda treba jasno reći da je loše urađen. Ako je neko pogriješio, treba utvrditi ko. Ako je neko bio odgovoran za kontrolu, treba utvrditi zašto nije kontrolisao.

I na kraju mora postojati ono što u ovakvim situacijama najčešće nedostaje: ime i prezime osobe koja za svoj dio posla snosi odgovornost.

Javna funkcija, rukovodeća pozicija ili radno mjesto u javnom preduzeću ne donose samo ovlaštenja – donose i odgovornost.

LuPortal