Dok građani plaćaju skuplje gorivo, hranu i život, rast cijena nafte u krizama nekima donosi milijarde – pa se postavlja pitanje gdje prestaje geopolitika, a počinje interes.

Dok građani plaćaju skuplje gorivo, hranu i život, rast cijena nafte u krizama nekima donosi milijarde – pa se postavlja pitanje gdje prestaje geopolitika, a počinje interes.

Kada god se na Bliskom istoku začuju sirene za uzbunu, gotovo istovremeno počnu rasti cijene nafte. To više nije slučajnost. To je obrazac koji se ponavlja decenijama.

Dok obični ljudi prate vijesti o raketama, bombardovanjima i prijetnjama novim ratom, berze prate samo jednu stvar – koliko će koštati barel nafte. A kada barel poskupi za deset ili dvadeset dolara, zarada najvećih proizvođača i naftnih kompanija mjeri se milijardama.

Zbog toga se nameće pitanje koje mnogi postavljaju, ali rijetki žele glasno izgovoriti: ko zaista profitira od ovakvih kriza?

Građani sigurno ne.

Vojska i porodice poginulih sigurno ne.

Privreda, koja plaća skuplje gorivo, skuplji transport i skuplju proizvodnju, također ne.

Profitiraju oni koji prodaju energente i oni čiji finansijski rezultati direktno zavise od cijene nafte.

Zato nije neobično što svaki put kada dođe do eskalacije između Sjedinjenih Američkih Država i Irana tržišta reagiraju gotovo trenutno. Nekada nije potrebno ni ispaliti deset projektila. Dovoljna je jedna prijetnja zatvaranjem Hormuškog moreuza ili najava mogućeg sukoba da cijene počnu rasti.

To pokazuje da je danas percepcija opasnosti gotovo jednako vrijedna kao i sama opasnost.

Naravno, niko ozbiljan ne može tvrditi da su svi međunarodni sukobi isključivo rezultat želje za višom cijenom nafte. Geopolitika je daleko složenija. Ali jednako tako bilo bi naivno vjerovati da ekonomski interesi nemaju nikakvu ulogu u donošenju političkih i vojnih odluka.

Historija nas uči da je borba za energente oblikovala međunarodne odnose mnogo prije nego što su se pojavili savremeni sukobi. Nafta nije obična roba. Ona je izvor moći, uticaja i ogromnog bogatstva.

Zbog toga nije nerazumno postaviti pitanje da li pojedini politički lideri trpe snažne pritiske energetskih lobija kada odlučuju o vanjskoj politici. Takvi lobiji postoje, troše milijarde dolara na politički uticaj i lobiranje i nastoje oblikovati odluke koje odgovaraju njihovim interesima.

Ako bi se jednog dana pojavili dokazi da su pojedini političari donosili odluke pod uticajem ili u interesu moćnih energetskih kompanija, to ne bi predstavljalo prvi takav slučaj u historiji u kojem su krupni ekonomski interesi pokušavali uticati na državnu politiku. Upravo zato javnost ima pravo zahtijevati potpunu transparentnost odnosa između političkih lidera i velikih korporacija.

Najveći problem nije samo mogućnost da neko ostvaruje profit na rastu cijena nafte. Problem je što taj profit plaćaju milioni ljudi širom svijeta. Plaćaju ga kroz skuplje gorivo, skuplju hranu, veću inflaciju i pad životnog standarda.

Možda je upravo zato vrijeme da se, uz svaku vijest o novoj eskalaciji na Bliskom istoku, postavi jedno jednostavno pitanje:

Ko će sutra zaraditi milijarde zbog današnjih eksplozija?

Jer dok god odgovor na to pitanje bude ostajao u sjeni, sumnja da ekonomski interes često ide ruku pod ruku s geopolitičkim krizama neće nestati.