Umjesto da javnosti pružaju provjerene informacije, pojedini lokalni mediji sve češće ulaze u međusobne sukobe i javne obračune. Posljednji slučaj iz Gračanice pokazuje koliko brzo medijski sporovi mogu zasjeniti suštinu priče i dodatno narušiti povjerenje građana u novinarstvo.

Na društvenim mrežama posljednjih dana pažnju javnosti privukao je sukob između dva lokalna medija povodom slučaja bivše zaposlenice pekare „ENA 1“. Ono što je počelo kao priča o navodnom otkazu i odnosu poslodavca prema radnici, ubrzo se pretvorilo u otvoreni obračun između medija, uz međusobne optužbe za neprofesionalizam, manipulaciju i nanošenje štete.

Bez ulaska u pitanje ko je u konkretnom slučaju u pravu, činjenica je da ovakve situacije ne doprinose ni javnosti ni ugledu novinarstva.

Jedan medij objavio je tvrdnje bivše radnice, dok je drugi objavio tekst u kojem je oštro stao u odbranu pekare i kritizirao rad konkurentskog portala. U oba slučaja, društvene mreže postale su prostor za dodatne optužbe, uvrede i podjele, dok su građani ostali suočeni s dvije potpuno različite verzije iste priče.

Upravo tu nastaje problem.

Novinarstvo nije navijanje za jednu ili drugu stranu. Njegova osnovna uloga jeste da prikupi činjenice, provjeri navode svih aktera i omogući javnosti da na osnovu potpunih i tačnih informacija sama donese zaključak.

Kada medij unaprijed zaključi da je jedna strana potpuno u pravu, a druga potpuno u krivu, ulazi u prostor komentara, aktivizma ili zastupanja interesa, što nije isto što i objektivno informisanje.

S druge strane, ni objavljivanje ozbiljnih optužbi bez dovoljno provjere činjenica ne doprinosi kredibilitetu medija. U vremenu kada se povjerenje građana u medije ionako nalazi na niskom nivou, svaki propust dodatno produbljuje sumnju u profesionalnost novinarske profesije.

Posebno zabrinjava činjenica da se sve češće stiče utisak kako pojedini lokalni mediji više energije ulažu u međusobne sukobe i javne obračune nego u istraživanje tema od stvarnog javnog interesa. Građane ne zanimaju medijski ratovi, već odgovori na pitanja koja utiču na njihov svakodnevni život.

U konkretnom slučaju postoje institucije i zakonski mehanizmi koji mogu utvrditi da li je bilo klevete, nanošenja štete, povrede privatnosti ili neprofesionalnog postupanja. Sudovi, regulatorna tijela i novinarska udruženja postoje upravo zato da bi se ovakve situacije rješavale na osnovu činjenica, a ne međusobnih optužbi putem portala i društvenih mreža.

Najveću cijenu medijskih sukoba na kraju plaća javnost. Svaki put kada se novinarstvo pretvori u obračun, građani gube povjerenje ne samo u pojedini medij nego i u profesiju u cjelini.

Zato bi ovaj slučaj trebao biti povod za ozbiljnu raspravu o standardima lokalnog novinarstva, odgovornosti prema javnosti i potrebi da se činjenice uvijek stave ispred emocija, interesa i međusobnih sukoba.

Jer mediji ne bi trebali biti glavni akteri priče. Njihov posao je da priču istraže, provjere i predstave javnosti što je moguće poštenije, objektivnije i profesionalnije.