Produženi stečaj, parcijalna rješenja i rasprodaja imovine vode ka društvenom porazu ako se radnička prava izbrišu iz procesa

Općinska organizacija SDP BiH Lukavac oglasila se snažnom porukom na svojoj zvaničnoj Facebook stranici, upozoravajući da Koksara Lukavac ne nestaje kroz dramatične lomove i masovne proteste, već tiho i gotovo neprimjetno. Bez sirena i buke, kroz produženi stečaj, parcijalna rješenja i sukcesivne prodaje imovine, ovaj industrijski gigant, kako navode, „pada u tišini koja ne para uši, ali zato snažno odjekuje u životima radnika i u povjerenju građana da sistem uopće postoji“.

U objavi se ističe da se stečajni proces ne može posmatrati kao puki tehnički ili neutralni postupak. Stečajni upravnik, kao ključna figura, ne smije biti sveden na administrativnog izvršioca rasprodaje imovine, već, kako poručuju iz SDP-a, nosi odgovornost da javnosti i radnicima ponudi jasne stavove, planove i odgovore. Stečaj, naglašavaju, proizvodi konkretne posljedice, a odgovornost za te posljedice ima ime i funkciju.

SDP Lukavac podsjeća da se lanac odgovornosti ne završava na stečajnom upravniku. U njemu su i institucije koje nadziru postupak, povjerioci koji odlučuju o sudbini imovine, ali i sindikat, koji je, kako navode, vremenom iscrpljen dugotrajnim borbama bez jasnog ishoda. Posebno upozoravaju na sistemsku ili svjesnu podjelu radnika – po statusu, ugovorima i godinama staža – čime je ozbiljno oslabljen njihov kolektivni kapacitet da se izbore za prava koja im zakonom pripadaju.

U objavi se poseban akcenat stavlja na radnička potraživanja, uz jasan apel da ona ne smiju nestati u stečajnoj masi. Riječ je o neisplaćenim platama, neuplaćenim doprinosima za penzijsko i zdravstveno osiguranje, kao i zakonom propisanim otpremninama. Iz SDP-a poručuju da to nisu apstraktne stavke u finansijskim tabelama, već godine rada, narušeno zdravlje i egzistencija ljudi koji su fabriku održavali i u najtežim vremenima.

Zaključna poruka OO SDP BiH Lukavac je oštra i jasna: ako se stečaj svede isključivo na namirenje povjerilaca i rasprodaju imovine, bez jasnog prioriteta zaštite radnika, tada to više nije samo ekonomski postupak, već duboki društveni poraz. Zbog toga, poručuju, krajnje je vrijeme da se prekine tišina i da se radnička prava postave u središte svakog narednog koraka u ovom procesu.