Milionski sudski sporovi, pravni rizici i strah od pogrešne odluke drže fabriku u „stanju čekanja“

Treći javni poziv za zakup Koksare d.o.o. Lukavac u stečaju ponovo je otvorio pitanje koje se mjesecima postavlja u javnosti – zašto se stečajna uprava uporno odlučuje za zakup, dok se prodaja imovine očigledno izbjegava. Iako se takav pristup dijelu javnosti čini nelogičnim ili čak sumnjivim, u pozadini postoji niz vrlo konkretnih, realnih i pravno utemeljenih razloga.

Prije svega, Koksara je opterećena sudskim sporovima čija ukupna vrijednost prelazi 200 miliona konvertibilnih maraka. U takvim okolnostima, svaka odluka o prodaji cjelokupne imovine prije okončanja ključnih postupaka nosi visok rizik. Ukoliko bi sudske presude u budućnosti išle u korist Koksare, otvorilo bi se pitanje da li je imovina prodata ispod stvarne vrijednosti i ko bi za to snosio odgovornost. Zakup, za razliku od prodaje, ostavlja imovinu u stečajnoj masi i omogućava da se pravna situacija prvo razjasni.

Drugi, jednako važan aspekt, jeste lična i profesionalna odgovornost stečajnog upravnika. Prema važećim propisima, upravnik može odgovarati za nesavjesno postupanje ukoliko se utvrdi da je svojim odlukama umanjio vrijednost stečajne mase. Prodaja industrijskog giganta poput Koksare, u trenutku kada pogoni ne rade, tržište je nestabilno, a ekološki troškovi neizvjesni, mogla bi se kasnije tumačiti kao ishitrena ili štetna odluka. Zakup, iako privremeno rješenje, za upravnika predstavlja sigurniju opciju.

Važan faktor je i očuvanje same vrijednosti imovine. Industrijski pogoni koji stoje bez ikakve aktivnosti brzo propadaju – oprema se uništava, instalacije zastarijevaju, a objekti postaju sigurnosni i ekološki problem. Kroz zakup se barem djelimično održava infrastruktura, smanjuju se troškovi konzervacije i ostavlja mogućnost da imovina u budućnosti vrijedi više nego danas.

Prodavati zapuštenu fabriku često znači prodavati je kao teret, a ne kao potencijal.
Ne treba zanemariti ni politički i društveni pritisak. Koksara u Lukavcu nije samo poslovni subjekt – ona je decenijama bila nosilac industrijskog razvoja, zapošljavanja i, istovremeno, izvor ozbiljnih ekoloških problema. Svaka odluka o konačnoj prodaji ili gašenju nosi i političke posljedice. Zakup ostavlja nadu u ponovno pokretanje proizvodnje, dok prodaja u javnosti često znači definitivni kraj jedne industrijske priče.

Zakup takođe omogućava stečajnoj upravi da kupi vrijeme i sačeka povoljniji trenutak. Tržište teške industrije trenutno je izuzetno nepovoljno – visoki troškovi energenata, strogi ekološki standardi i slab interes ozbiljnih investitora čine brzu prodaju lošom opcijom. Odgađanjem prodaje ostavlja se prostor da se pojavi strateški partner ili da se promijene tržišni uslovi.

Na kraju, ali ne manje važno, zakup omogućava kontrolu procesa i tokova novca. Imovina ostaje formalno u vlasništvu stečajne mase, troškovi se lakše opravdavaju, a povjerioci se kratkoročno smiruju jer se pokrivaju osnovni izdaci.

Prodaja, s druge strane, odmah bi otvorila sukobe oko raspodjele sredstava i potencijalne žalbe nezadovoljnih strana.

Sve navedeno ukazuje da insistiranje na zakupu nije nužno znak neodlučnosti, već rezultat kombinacije pravnih, finansijskih i institucionalnih faktora. Dok god traju milionski sporovi i dok je tržište nepovoljno, stečajna uprava će, po svemu sudeći, nastaviti tražiti rješenje koje odgađa konačnu odluku – nadajući se da će vrijeme raditi u korist Koksare, a ne protiv nje.

Analiza: LuPortal