Dok su nacistički lideri zamišljali Madagaskar kao “rezervat” za jevrejsko stanovništvo, kritičari danas upozoravaju na planove kojima se Palestinci, prema pojedinim izveštajima, prebacuju u Afriku – kao deo politike etničkog čišćenja.

U istoriji nacističke Nemačke postoji mračna epizoda poznata kao “Madagaskar plan” — vizija prisilnog premeštanja jevrejske populacije Evrope na ostrvo Madagaskar. Plan je osmišljen u junu 1940. od strane Franza Rademachera, a Adolf Hitler je navodno odobrio memorandum Adolfa Eichmanna iz avgusta iste godine, u kojem se predviđalo da se milion Jevreja godišnje tokom četiri godine deportuje na Madagaskar, koji bi potom bio upravljan kao “policijska država” pod SS-om.
Prema planu, Jevreji bi izgubili evropsko državljanstvo i bili bi prebačeni u koloniju pod nemčkom kontrolom, dok bi njihove imovine bile iskorištene za finansiranje naseljavanja.
Međutim, projekat nije realizovan – glavni razlozi su bili britanska pomorska blokada i nemogućnost logističke implementacije tokom Drugog svjetskog rata.
Stručnjaci ocenjuju da je plan predstavljao više od prostog premeštanja: bio je osmišljen tako da uslovi na ostrvu budu teški, što bi dodatno povećalo smrtnost i patnju deportovanih.
S vremenom je ova zamisao data u drugi plan, a nacistički režim je umesto toga prešao na sistematsko istrebljenje Jevreja (“Konačno rešenje”).

Danas, decenijama kasnije, neki posmatrači alarmiraju zbog paralela između tog istorijskog plana i modernih optužbi protiv Izraela u vezi sa navodnim pokušajima da se Palestinci preseli u druge afričke zemlje – kao deo dugoročne politike promjene demografske slike pojasa Gaze i Zapadne obale.

U novije vreme, izveštaji ukazuju da je Južnoafrička Republika izrazila zabrinutost nakon što je avion sa više od 150 Palestinaca sletio u Johannesburg, a tamošnji ministar vanjskih poslova Ronald Lamola izjavio je da bi to mogao biti dio “šire agende čišćenja Palestinaca” iz Gaze i Zapadne obale.
Palestinci na tom letu navodno nisu imali ispravne izlazne pečate i formalne dokumente, što je otežalo njihov povratak – što, prema pojedinim kritikama, stvara pravni okvir kako bi njihova mobilnost bila trajno ograničena.
Takođe, Izrael je navodno u razgovorima sa Južnim Sudanom o mogućem “premoštanju” palestinskog stanovništva iz Gaze u tu istoafričku zemlju.
Kritičari takve prijedloge ocjenjuju kao potencijalno prisilni transfer, upozoravajući da bi to predstavljalo kršenje međunarodnog prava i moglo imati elemente “etničkog čišćenja”.
Uz to, izvještaji navode plan za izgradnju “humanitarnog grada” u Rafahu – objekta koji bi mogao služiti kao mjesto koncentracije Palestinaca, iz kojeg bi, prema nekim interpretacijama, njihovo kretanje bilo ograničeno osim za izlazak iz zemlje.
Bivši izraelski premijer Ehud Olmert čak je takav prijedlog nazvao “koncentracionim logorom” i upozorio na rizik od etničkog čišćenja.

Paralele i upozorenja

  • Struktura prisilnog premeštanja: Kao što su nacisti zamislili Madagaskar kao izolovano područje pod policijskom kontrolom, kritičari danas upozoravaju da bi planirani transfer Palestinaca mogao rezultirati uklanjanjem većinskog stanovništva Gaze i njegovo trajno udaljavanje.
  • Logistički i pravni izazovi: Madagaskar plan nije realizovan zbog logističkih prepreka, dok su i savremeni prijedlozi – poput prebacivanja Palestinaca u Južnu Afriku – podložni složenim međunarodnim pitanjima i zakonskim rizicima.
  • Etnički i demografski motivi: U oba slučaja, optužbe se tiču demografskog pritiska i potencijalne promjene etničke strukture teritorije – što kod nacista prelazi u genocidni okvir, a kod kritičara danas predstavlja prijetnju trajnim izumiranjem palestinskog prisustva u nekim oblastima.
  • Međunarodni odgovor i zakon: Dok je Madagaskar plan odbačen dijelom zbog ratnih okolnosti i blokade, današnji planovi izazivaju oštre međunarodne kritikе, posebno od prava na povratak i mogućih kršenja konvencija o preseljavanju, ratu i ljudskim pravima.

Iako su istorijski kontekst i krajnji ciljevi potpuno različiti – nacistički plan za Madagaskar predstavljao je dio genocidne vizije, dok su optužbe o preseljavanju Palestinaca danas ukorijenjene u aktuelnom sukobu i ratnoj stvarnosti – paralela je u među­vremenu probudila uznemirenje. Kritičari ističu da svaka politika koja potencijalno prisiljava ljude da napuste svoju zemlju, naročito u ratnim uslovima, mora biti pomno ispitana, a međunarodna zajednica upozorena na moguće posljedice.

Autorski tekst LuPortal