Pipe: Izudin Maleškić

Da nam je podanički mentalitet već odavno zarobio um i razum pokazuju svi dosadašnji primjeri tragedija do kojih smo se doveli, uključujući zadnju aferu i tragediju koje su u razmaku od par dana pogodile Tuzlanski kanton. Ništa bolja situacija nije ni u ostalim dijelovima države, pitanje je samo gdje su efikasnija zataškavanja.

U aferi u kojoj su visoko rangirani policajci MUP-a TK i uticajni ljudi politike i akademske zajednice pohapšeni zbog iskorištavanja maloljetnica za svoj biznis i seksualne usluge vide se jasno tragovi i prsti jedne politike.

U nesreći koja je zadesila Dom penzionera u Tuzli, u kojoj je život izgubilo do sada trinaest štićenika Doma vide se također jasno tragovi i prsti druge politike.
U suštini u oba slučaja vide se prsti kriminala, korupcije, bahatosti, i osjećaja nedodirljivosti.

Ovi primjeri sigurno će u nastavku biti dio stranačkih arsenala u kampanjama za opšte izbore koji nam kucaju na vrata već sljedeće godine, znači za nekoliko mjeseci.
Nažalost neće to biti samo dio agendi političkih stranaka, glavnu ulogu će ipak odigrati podijeljeno i podaničko biračko tijelo koje će zarad ličnih i stranačkih interesa vrlo brzo zaboraviti šta se to u stvari desilo sa maloljetnicama, a tako i sa starijim i nemoćnim štićenicima Doma penzionera.

Krajnje je vrijeme da počnemo ozbiljnije misliti o državi i budućnosti generacija kojim ostavljamo sve ovo u amanet pa bi bilo korisno da svako od nas bar ova dva primjera malo detaljnije analiziramo.
Prvi primjer pokazuje kako se u ovom, kao i u svim dosadašnjim slučajevima, bilo da se radilo o femicidu ili nekoj drugoj formi zločina javnost radije opredjeljivala za performanse kojim je ukazivala na posljedice prije nego što je bila spremna suočiti se sa uzrocima problema.

U tim performansima na meti je skoro uvijek bio MUP TK.

Gledano kroz prizmu uloge i odgovornosti za sigurnost građana i njihove imovine, pa druge adrese i nema. Pitanje je samo koliko su dosadašnje, uključujući i današnju politiku uticale na efikasnost policije.

Odgovor je, da, uticale su.

Tragikomedija i ironija naše stvarnosti koju građani znaju i svakodnevno potvrđuju, doduše u privatnoj komunikaciji, kako u Tuzlanskom kantonu nema zapošljavanja nigdje, bilo u zdravstvenom, obrazovnom, ili nekom drugom sektoru, pa i u samom MUP-u TK bez najmoćnijeg i najuticajnijeg glasa i politike u Skupštini TK.

Ako nam je sve urušeno, zašto se onda čudimo što su se među glavnim akterima afere našli i visokopozicionirani pripadnici MUP-a TK. Ima njih sigurno još koji nisu dostojni uniforme koju nose i kojim nije mjesto u MUP-u.

S druge strane, glavne aktere afere nisu uhapsili pekari ili rudari, niti su se sami predali. Uhapšeni su od strane onog zdravog i čestitog dijela MUP-a TK kojim je ipak naređenje došlo od rukovodećeg dijela MUP-a TK, a koji se najčešće nalazi na meti kritika.

Stoga protesti su umjesto ispred MUP-a TK trebali prije biti ispred Skupštine TK.
Čak bi i Vlada TK po ovom pitanju trebala dati neke svoje odgovore poslanicima Skupštine, kao na primjer kako je moguće da je jedan od uhapšenih bio na čelu vladine Radne grupe za izradu Strategije za borbu protiv korupcije, ili s druge strane Predsjednik Skupštine trebao je obrazložiti poslanicima zašto je u trivijalnim razlozima tražio izgovor za odbijanje sazivanja vanrednog zasijedanja Skupštine na kojoj bi se govorilo o ovoj temi.

I na kraju, građani umjesto suočavanja na izborima sa ovakvom politikom koja je devastirala skoro sve pore društva danas povodljivo slijedi i aplaudira onim koji su i sami vrlo često izvan zakona, i koji bi opet najradije kamenicama, ovaj put na MUP TK.

Drugi primjer vrlo je tužan i tragičan, i traži puno odgovora, i bez trpanja pod tepih.
Čak i ako se potvrde sumnje da je požar podmetnut aktuelna gradska vlast trebaće odgovoriti na neka krucijalna pitanja vezana za efikasnost i efektivnost sistema protiv požarne zaštite kao i drugih segmenata spašavanja.
Ostala pitanja, insinuacije, kao i teme za podmetanja dobili su u naslijeđe kao vruće kestenje iz mandata prethodne gradske vlasti koja se moraju vrlo brzo rješavati i kao naučene lekcije implementirati ukoliko se aktuelna gradska vlast ne želi suočiti sutra sa možda nekom većom katastrofom.

A da već postoji latentna opasnost koja već sutra može imati daleko veće žrtve i posljedice, postoji.
Ko može garantirati da Tuzlu neće sutra, za mjesec dana ili deset godina pogoditi neki malo jači zemljotres?

Samovolja koja traje godinama i bez ikakve kontrole prilikom građevinskih radova i renoviranja unutar stanova te djelimično ili potpuno izbijanje nosivih zidova nameće nam ozbiljno pitanje stepena narušene statike kod mnogih starijih, pa čak i novijih zgrada.

Stoga možemo zaključiti kako ozbiljni preduslovi za katastrofu postoje, samo je pitanje vremena.
Tada nam ništa neće značiti ni šesnaestodnevna žalost, pa bila ona proglašena samo u gradu ili bila u cijeloj državi.

Neće nam značiti ni dolasci viših nivoa vlasti jer pokazalo se da su zgarišta i ruševine uglavnom djela ljudskog nemara, bahatosti ili korupcije.
U takvim okolnostima takva pojavljivanja, baš kao što se to desilo ovih dana u Tuzli, izazivaju samo ružan osjećaj.

Na kraju kada shvatimo da svojim podaničkim mentalitetom jaram podaništva, bez obzira o kojoj je politici riječ, ostavljamo svojoj djeci u naslijeđe da ga nose, možda se tek tada i opametimo.
Do tada, ostaje nam da živimo u strahu i iščekivanju šta je sljedeće?