Granica između sumnje i lažnog prijavljivanja u zakonima BiH

Prijavljivanje krivičnog djela u Bosni i Hercegovini jedno je od osnovnih prava, ali i dužnosti građana.

Često se postavlja pitanje – da li je krivično djelo ako nekoga prijavite policiji ili tužilaštvu, a nemate dokaze?

Prema važećim krivičnim zakonima u BiH, samo podnošenje prijave nije krivično djelo, čak i ako nemate materijalne dokaze, sve dok to radite u dobroj vjeri, odnosno zato što zaista sumnjate da je određena osoba počinila krivično djelo.

Organi gonjenja su ti koji će dalje ispitivati osnovanost prijave i prikupljati dokaze.

Međutim, zakoni jasno razlikuju ovakve situacije od krivičnog djela „lažno prijavljivanje“. Član 347. Krivičnog zakona Federacije BiH, kao i odgovarajuće odredbe u drugim krivičnim zakonima, propisuju kazne za one koji svjesno i namjerno lažno prijave da je neko počinio krivično djelo, iako znaju da to nije istina.

Drugim riječima, prijava iz sumnje – nije kažnjiva. Prijava iz namjere da nekoga lažno optužite – jeste krivično djelo i može rezultirati novčanom ili zatvorskom kaznom.

Ova razlika je ključna za građane: sistem podstiče prijavljivanje sumnjivih situacija, ali istovremeno štiti ljude od zlonamjernih i neosnovanih optužbi.

Obaveza prijavljivanja saznanja o počinjenju krivičnog djela

Krivični zakon FBiH propisuje obavezu prijavljivanja najtežih krivičnih djela.

Prema članu 345. Krivičnog zakona Federacije BiH, ko zna da je učinjeno krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna dugotrajnog zatvora, a ne prijavi ga dok se to djelo još može spriječiti ili otkriti, čini krivično djelo. Za ovo je predviđena kazna zatvora do tri godine. Na ovaj način zakonodavac šalje jasnu poruku da pasivnost i prešućivanje teških zločina također snose krivičnu odgovornost.