Psi koji spašavaju živote nisu isto što i napušteni psi koji prijete sigurnosti građana – neodgovorno izjednačavanje svih pasa samo produbljuje problem i ugrožava javnu bezbjednost.

U javnim raspravama o psima često se u istu ravan stavljaju potpuno različite kategorije pasa – od onih koji imaju vlasnike i obavljaju konkretne, društveno korisne zadatke, do pasa lutalica koji nemaju ni nadzor, ni svrhu u zajednici. Takav pristup je ne samo pogrešan, već i opasan, jer se time zanemaruje nužnost razlikovanja između korisnih i potencijalno opasnih životinja.

Psi vodiči za slijepe i slabovidne osobe, psi tragači koji pomažu u pronalasku preživjelih u ruševinama nakon nesreća, psi obučeni za detekciju narkotika, eksploziva ili nestalih osoba – to su životinje koje svojim radom spašavaju živote, čuvaju sigurnost građana i omogućavaju mnogima da vode dostojanstven i funkcionalan život. Njihova prisutnost u zajednici je neprocjenjiva i rezultat je ozbiljnog rada, dresure i odgovornosti njihovih trenera i vlasnika.

Nasuprot tome, psi lutalice predstavljaju ozbiljan komunalni i sigurnosni problem. Bez nadzora, bez osnovne zdravstvene zaštite i često pod stresom zbog gladi, bolesti i neadekvatnih uslova života, oni predstavljaju stvarnu prijetnju građanima – posebno djeci i starijim osobama. Sve češće svjedočimo napadima čopora na prolaznike, narušavanju javnog reda, razbacivanju smeća iz kontejnera u potrazi za hranom, a u posljednje vrijeme sve više i o pričinjenoj materijalnoj šteti – poput trgova plastičnih dijelova na automobilima.

Upravo zato, važno je napraviti jasnu razliku: društveno korisni psi su rezultat odgovornog odnosa čovjeka prema životinji i njenoj ulozi u društvu, dok su psi lutalice posljedica neodgovornosti – kako građana koji napuštaju pse, tako i institucija koje godinama ne pronalaze sistemsko rješenje za ovaj problem.

Zatvaranje očiju pred tom razlikom i pozivanje na „prava životinja“ u kontekstu pasa lutalica bez da se uzme u obzir sigurnost ljudi, naročito starijih osoba i djece, samo dodatno produbljuje problem. Ljubav prema životinjama ne znači ignorisanje realnosti – ona znači brigu, ali i odgovornost.

Zajednica mora tražiti ravnotežu: zaštititi prava životinja, ali i jasno postaviti granice kad njihova prisutnost ugrožava sigurnost i zdravlje građana. To uključuje kontrolu populacije, zakonske mjere, odgovorno vlasništvo i – ono najvažnije – razdvajanje korisnih i opasnih kategorija pasa u svakom razgovoru, politici i zakonu koji se tiče ove važne teme.

O opasnostima neodgovornog poistovjećivanja svih pasa

Neodgovorno je sve pse svrstavati u istu kategoriju, bez obzira na razloge koji stoje iza toga – bilo da je riječ o populizmu, potrebi za samopromocijom, ideološkom nametanju vlastitih pogleda na životinje i društvo, neznanju, pa čak i svjesnoj manipulaciji osjećanjima građana. Takvo ponašanje dodatno otežava rješavanje stvarnih problema vezanih za pse lutalice i podriva razumijevanje njihove stvarne prijetnje za zajednicu.

Posebnu odgovornost nose oni koji takvu iskrivljenu sliku prenose na djecu – stvarajući kod njih pogrešnu percepciju da su svi psi miroljubivi, umiljati i bezopasni. Time se djeca izlažu povećanom riziku od napada pasa lutalica, jer u kontakt s nepoznatim psima ulaze bez opreza, vođena naivnom predstavom koju su im odrasli usadili.

Zbog toga se može postaviti i pitanje zakonske odgovornosti pojedinaca, influensera, nevladinih organizacija i drugih subjekata koji u javnosti svjesno promovišu takve stavove. Ukoliko bi došlo do napada psa na dijete koje je prethodno bilo izloženo sadržajima koji neselektivno glorifikuju sve pse, roditelji bi mogli tražiti pravnu odgovornost onih koji su stvorili takvu percepciju. To bi moglo uključivati i pokretanje tužbi zbog ugrožavanja sigurnosti djeteta i širenja štetnih poruka putem javnog prostora.

Zakoni koji se odnose na zaštitu djece, sigurnost građana i odgovornost za javnu riječ mogli bi poslužiti kao osnova za takve postupke. U vremenu kada su društvene mreže postale glavni izvor informacija, ali i dezinformacija, vrijeme je da se povede i pravna, ali i moralna odgovornost za ono što se govori i promovira u javnosti.