Izjava Milorada Dodika da “Bošnjaci treba da se vrate vjeri predaka” otvara važno pitanje: ko su uopšte ti preci i kojoj se vjeri vraćati na prostoru gdje su se religije kroz istoriju neprestano mijenjale – u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj?

Piše: Redakcija LuPortala

Izjava predsjednika RS Milorada Dodika da Bošnjaci treba da se “vrate vjeri svojih predaka” ponovo otvara jedno od najopasnijih, ali i najpraznijih pitanja koje se koristi u političke svrhe: pitanje “vraćanja” korijenima – onim koje se selektivno tumači i koristi za nacionalne mitove.

No šta uopšte znači “vjera predaka” na Balkanu? Na prostoru gdje su se religije mijenjale zavisno od imperija, interesa i opstanka? Gdje su mnogi preci pripadali različitim vjerama u različitim epohama?

Smjene vjera – istorijska konstanta Balkana

Na ovim prostorima religije su se mijenjale kao godišnja doba. Od Ilira i Rimljana, preko ranog kršćanstva, bogumila, dolaska islama, do savremenog religijskog identiteta – sve je bilo podložno promjenama.

Bosna i Hercegovina:

  • Ilirska i rimska vjerovanja, zatim kršćanstvo (katoličko i pravoslavno), potom bosanska crkva – često etiketirana kao heretička (bogumilska).
  • Osmansko doba: islam se širi, velik broj stanovnika prelazi u islam.
  • Austro-Ugarska i dalje: katolici, pravoslavci i muslimani žive u susjedstvu, dok se religija sve više veže za nacionalni identitet.

Srbija:

  • Paganizam u ranom srednjem vijeku, zatim hristijanizacija – najprije preko Rima, potom uticaj Vizantije i pravoslavlja.
  • Mnogi su za vrijeme Osmanlija prihvatili islam iz praktičnih razloga – zaštita imovine, privilegije.
  • Poslije oslobođenja, veliki broj muslimana je izbjegao ili je bio asimiliran – ostaje dominacija pravoslavlja.

Hrvatska:

  • Takođe rimski politeizam, pa ranokršćanski uticaji.
  • Kasnije prevladava katoličanstvo, ali kroz istoriju postoje značajne zajednice pravoslavaca i muslimana.
  • U nekim dijelovima Dalmacije i Slavonije, pojedine porodice su više puta mijenjale vjeru zbog okolnosti, pogotovo u Osmanskom i Habsburškom periodu.

Da li iko zna ko su mu “svi preci”?

Ogromna većina današnjih stanovnika Balkana vjeru nije birala – nego je rođena u nju. I Bošnjak, i Hrvat, i Srbin – nasljeđuju ono što su im roditelji predali. A njihovi roditelji – ono što su diktirali uslovi vremena: rat, mir, interes, vlast.

Zato ideja da neko “treba” da se vrati nečemu, posebno ako je to nešto izabrano proizvoljno (npr. Dodik bira predake iz jedne epohe, a ignoriše one od prije ili poslije), otvara opasna vrata istorijskog revizionizma.

Kom je šta bila vjera “predaka”?

  • Muslimani u Bosni – nekadašnji bogumili, katolici, ili pravoslavci.
  • Pravoslavci u Srbiji – potomci hrišćana, ali i nekadašnjih pagana i rimskih građana.
  • Katolici u Hrvatskoj – možda potomci rimskih vojnika, ili čak slavenskih doseljenika koji su prvo bili pagani.
  • I da ne zaboravimo – svi su nekada, ako se ide dovoljno duboko, bili nekršteni i bez knjige, u vremenima kada religije nisu ni postojale u današnjem obliku.

A šta s precima Milorada Dodika?

Ako Milorad Dodik poziva druge da se “vrate vjeri predaka” – postavlja se sasvim logično pitanje:

Jeste li Vi, gospodine Dodik u “vjeri svojih predaka”? Ko su to Vaši preci? Do kojeg koljena ih priznate? Šta su vjerovali? Jesu li možda bili bogumili, katolici, ili čak prešli u pravoslavlje zbog političke koristi?

Jer ako tražimo “čistu liniju vjere” – većina ljudi bi bila u problemu. Možda čak i vi, gospodine Dodik.

Na kraju …

Pitanje vjere predaka nije ni političko ni istorijski precizno. To je mit koji se koristi za sijanje razdora i superiornosti. Svaki pokušaj da se drugima određuje identitet na osnovu selektivne istorije je opasan, jer niko nema pravo da drugome piše porodično stablo – pogotovo ne kad to stablo ima mnogo grana koje se međusobno ukrštaju.

Ili, kako bi to narod rekao – “dok ti istražiš čije si vjere bio, neko ti već upiše čiju ćeš postati.”