Povratak narativu ugroženosti Bošnjaka može kratkoročno mobilizirati birače, ali istovremeno otvoriti pitanje političke nesigurnosti stranke koja više nije jedini centar bošnjačke politike

U predizbornoj kampanji Stranka Demokratske Akcije BiH ponovo snažno aktivira politički narativ koji je obilježio devedesete:

  • Bošnjaci su ugroženi, država je ugrožena, a njena zaštita zahtijeva snažno okupljanje oko SDA i njenog predsjednika Bakira Izetbegovića.

Ne treba, međutim, reći da se SDA doslovno „vraća u devedesete“. Bosna i Hercegovina danas živi u potpuno drugačijim okolnostima. Ali se vraća političkoj psihologiji devedesetih – mobilizaciji birača kroz osjećaj opasnosti, nesigurnosti i potrebe za okupljanjem oko „zaštitnika“ nacionalnih i državnih interesa.

Takav pristup za SDA ima jasnu izbornu logiku.

Nakon gubitka vlasti na državnom nivou i činjenice da više nije jedina dominantna politička opcija među Bošnjacima, stranka se mora ponovo nametnuti kao najvažniji politički zaštitnik tog biračkog tijela. A pitanje „ko će zaštititi Bošnjake i BiH?“ za SDA je mnogo povoljnije od pitanja „šta je SDA uradila i šta će konkretno uraditi?“.

Upravo tu nastaje ključni politički efekat.

Ako se izbori predstave kao pitanje sigurnosti Bošnjaka i opstanka države, politički konkurenti više nisu samo konkurenti. Oni se mogu predstaviti kao rizik. Glas za SDA tada se ne nudi samo kao politički izbor, nego kao svojevrsna garancija sigurnosti.

Posebno je to važno za Bakira Izetbegovića, koji ponovo ulazi u utrku za Predsjedništvo BiH. Umjesto da se izborna utakmica vodi isključivo oko rezultata, programa i odgovornosti kandidata, ona se tako može pretvoriti u pitanje – ko može zaštititi narod i državu?

To je teren na kojem političko naslijeđe Izetbegovića i SDA ima posebnu težinu.

Ali upravo tu nastaje i paradoks.

Narativ koji kratkoročno može biti veoma koristan SDA-i dugoročno može pokazivati i određenu političku nesigurnost.

  • Stranka koja je sigurna u svoju političku snagu prvenstveno govori o onome što će uraditi.
  • Stranka koja osjeća da joj se biračko tijelo može rasuti ima veći motiv da govori o onome što će se dogoditi ako ona izgubi.

To, naravno, ne znači da je SDA u „panici“ ili „očaju“. Takve ocjene bilo bi teško dokazati. Ali se u načinu političke komunikacije može prepoznati defanzivni ton: manje se govori samo o tome zašto građani trebaju izabrati SDA, a više o tome šta bi mogli izgubiti ako to ne učine.

Tu se može nazrijeti strah – ne nužno samo strah od ugroženosti Bošnjaka, nego i strah od gubitka političke pozicije i nekadašnjeg monopola nad tumačenjem bošnjačkih nacionalnih interesa.

Problem je što se takav model teško može beskonačno održavati.

Tri decenije nakon rata Bošnjaci imaju pravo na sigurnost, ali imaju i pravo na politički pluralizam. SDA može tvrditi da najbolje štiti interese Bošnjaka i BiH, ali teško može dokazivati da je jedina koja to može učiniti.

Jer Bošnjaci nisu SDA, kao što ni Bosna i Hercegovina nije SDA.

I upravo je to možda najvažnije pitanje koje ovaj izborni narativ otvara:

  • Ako je Bosna i Hercegovina dovoljno demokratska da građani mogu promijeniti vlast, zašto bi promjena jedne stranke predstavljala opasnost za opstanak države?

Država koja zavisi od jedne stranke nije snažna država. Snažna država je ona u kojoj se vlast može promijeniti, a da zbog toga ne bude ugrožen njen opstanak.

Zato ponovno prizivanje političke psihologije devedesetih može SDA-i pomoći da donekle homogenizira tradicionalno svoje biračko tijelo i smanji rasipanje glasova. Ali istovremeno može otvoriti i sasvim drugo pitanje:

  • Da li SDA ovim narativom pokazuje svoju snagu – ili strah da bez osjećaja ugroženosti više nije dovoljno uvjerljiva biračima?

Analiza: LuPortal