U vrijeme kada su se u gotovo svakom domaćinstvu ložila drva, to je bila sasvim uobičajena svakodnevica. Danas, kada se tek manji broj domaćinstava u gradovima zbog visokih cijena energenata ponovo okreće takvom načinu grijanja, medijska upozorenja o štetnosti loženja drveta postaju sve učestalija. Koliko je opravdano toliku pažnju posvećivati pojavi koja je, barem prema broju domaćinstava, znatno manjeg obima nego nekada?
Posljednjih mjeseci sve češće nailazimo na medijske tekstove koji upozoravaju na štetnost loženja drveta za zagrijavanje domaćinstava. U njima se ponovno korištenje peći na drva povezuje s povećanjem zagađenja zraka, rastom koncentracija štetnih čestica i mogućim zdravstvenim posljedicama za stanovništvo.
Nema razloga osporavati da sagorijevanje drveta može biti izvor zagađenja i da dim iz individualnih ložišta može negativno uticati na kvalitet zraka. Međutim, ono što zaslužuje dodatnu pažnju jeste kontekst u kojem se takva upozorenja plasiraju.
Vratimo se nekoliko decenija unazad.
U gotovo svim bosanskohercegovačkim gradovima, naročito u naseljima izvan užih gradskih centara, drva su bila jedan od osnovnih energenata za zagrijavanje domaćinstava.
Porodične kuće imale su dimnjake, ali su ih imale i višespratnice. U gotovo svakom stanu postojali su priključci za peći, a u mnogima su se nalazile jedna ili više peći na drva. To nije teško provjeriti. Dovoljno je pogledati starije stambene zgrade i njihove stanove, pa će biti jasno koliko je takav način grijanja nekada bio rasprostranjen.
Drugim riječima, nekada se u gradovima na drva grijao višestruko veći broj domaćinstava nego danas. Dimnjaci su bili dio svakodnevnog urbanog ambijenta, a dim iz njih tokom zimskih mjeseci nije predstavljao nikakvu neuobičajenu pojavu.
Vremenom su domaćinstva prelazila na gradsko centralno grijanje, plin i električnu energiju. U mnogim zgradama peći su uklonjene ili su priključci ostali neiskorišteni, dok je loženje drveta postalo znatno rjeđe.
Međutim, rast cijena električne energije i plina, kao i troškova centralnog grijanja, posljednjih godina dio građana ponovo usmjerava prema drvima. Ne radi se o masovnom povratku nekadašnjem načinu grijanja, nego o relativno malom broju domaćinstava koja pokušavaju pronaći povoljniji način da zagriju svoje stanove i kuće.
I upravo tu nastaje zanimljiv nesrazmjer.
Može li mali povratak nekada dominantnom načinu grijanja postati veliki problem?
Ako je nekada u jednom gradskom naselju stotine ili hiljade domaćinstava ložilo drva, a danas to čini tek manji dio njih, logično je zapitati se kakav je stvarni uticaj tog povratka na ukupni kvalitet zraka.
Da li nekoliko desetina ili stotina domaćinstava koja su ponovo aktivirala stare peći može predstavljati ozbiljan dodatni izvor zagađenja? Koliki je njihov udio u ukupnim emisijama i postoji li konkretno mjerenje koje potvrđuje da je upravo taj povratak doveo do pogoršanja kvaliteta zraka?
Ili se u medijskim izvještajima upozorenja o općoj štetnosti sagorijevanja drveta predstavljaju kao da je riječ o novoj pojavi koja tek sada ozbiljnije ugrožava stanovništvo?
Naravno, činjenica da se nekada mnogo više ložilo drvo ne znači da tada nije bilo zagađenja. Također, ne možemo pouzdano tvrditi ni da je nekada bilo manje respiratornih oboljenja. Zdravstvena dijagnostika, evidencije i mjerenja kvaliteta zraka bili su drugačiji nego danas.
Ipak, teško je zanemariti historijsku činjenicu da je loženje drveta nekada bilo mnogo rasprostranjenije nego što je danas, dok se sada povratak relativno malog broja domaćinstava toj praksi izdvaja kao tema koja zaslužuje sve više medijskog prostora.
Kome i zašto smeta povratak dijela građana loženju drveta?
Naravno da sagorijevanje drveta nije bez štetnih posljedica i da dim iz individualnih ložišta može doprinijeti zagađenju zraka. Međutim, osnovna logika nalaže da se razmjeri nekog problema posmatraju u odnosu na njegov stvarni obim.
Ako se danas samo manji dio domaćinstava u gradovima, nakon godina korištenja drugih energenata, ponovo vraća loženju drveta, na osnovu čega se ta pojava toliko ističe i predstavlja kao ozbiljna prijetnja zdravlju građana? Kome i zašto je važno da se taj povratak gotovo anatemizira, kao da je riječ o masovnoj pojavi koja iz temelja mijenja kvalitet zraka u gradovima?
Uostalom, ako je loženje drveta danas toliko problematično, kako onda posmatrati činjenicu da je prije nekoliko decenija bilo dominantan način grijanja u velikom dijelu gradskih domaćinstava? Da li se tadašnji kvalitet zraka zaista može uporediti s današnjim i postoje li podaci koji bi potvrdili da je upravo smanjenje broja individualnih ložišta dovelo do značajnog poboljšanja?
Ovdje nije riječ o odbrani loženja drveta, nego o potrebi da se javnosti ne nameću pojednostavljeni i tendenciozni narativi koji jednu pojavu predstavljaju kao mnogo veći problem nego što to njene stvarne razmjere možda opravdavaju.
Jer kada se izostavi kontekst, zanemare razmjere i ne ponude konkretni podaci, upozoravanje na stvarnu štetnost može prerasti u stvaranje gotovo propagandne slike o pojavi čiji stvarni doprinos problemu uopće nije utvrđen.
Nekada su dimnjaci bili dio gotovo svakog gradskog naselja. Danas ih većina domaćinstava više ne koristi, ali se čini da je upravo njihov manji povratak u upotrebu postao mnogo veća medijska tema nego što bi se, s obzirom na razmjere te pojave, na prvi pogled moglo očekivati.
Razmišljanje: LuPortal
