Dok zemljotresi razaraju zemlju i hiljade stradavaju, vojno i ekonomsko prisustvo SAD-a otvara pitanja granice između pomoći, sankcija i strateških interesa u zemlji s najvećim svjetskim rezervama nafte.

„Preuzeli smo Venecuelu za manje od jednog dana, i nafta teče. Donald Trump, Rose Garden, juni 2026.“ – rekao je to prije nego što je spomenuo zemljotres, prije nego što je spomenuo mrtve.

Nafta prvo, ljudi drugo.

U roku od nekoliko sati nakon te izjave američki ratni brodovi su već bili na putu prema Venecueli, a svijetu je rečeno da to nazove “pomoć nakon zemljotresa‘.

Dva zemljotresa pogodila su Venecuelu 24. juna 2026. Jedan za drugim, i razmaku od 39 sekundi. Jedan jačine 7,2 i drugi 7,5 stepeni po Rihteru. Potvrđena je smrt najmanje 235 ljudi, preko 4.300 povrijeđenih, s više od 46.000 ljudi prijavljeno je kao nestalo na “crowdsourcing’ platformama, dok očajne porodice traže svoje najbliže.

Crowdsourcing platforme su web stranice ili aplikacije gdje građani sami prijavljuju informacije u realnom vremenu, npr.:

  • ko je nestao
  • gdje ima povrijeđenih
  • gdje su oštećene zgrade
  • gdje je potrebna pomoć
  • …

Iako zvaničnici upozoravaju da taj broj uključuje i duplikate, čak i djelić te brojke pokazuje razmjere onoga što se dogodilo.

Slike su razarajuće. Zgrade pretvorene u prah. Porodice zatrpane. Nacija u šoku.

Američki geološki zavod izdao je najviši nivo upozorenja, navodeći da bi konačni broj mrtvih mogao dostići hiljade. Osamdeset posto stanovništva Venecuele živi u zonama sklonim zemljotresima.

Decenije ekonomskog kolapsa Venecuele znače da većina zgrada nikada nije bila ojačana da izdrži ovakav potres.

U roku od nekoliko sati nakon katastrofe, američka vojska se već kretala. Ratni brodovi, transportni avioni, marinci, jedan general marinaca – svi su išli prema Venecueli.

Zvanični razlog: “pomoć nakon zemljotresa”, ali Trump je svijetu već rekao pravi kontekst. Prije nego što je rekao i jednu riječ o zemljotresu, rekao je da “nafta teče” (prema SAD).

Ta rečenica nije pozadinska buka. Ta rečenica je cijela priča. Ovo nije drevna historija.

Prije samo pet mjeseci, u januaru 2026, američka vojska je izvela iznenadni napad. Bez odobrenja Kongresa, bez mandata Ujedinjenih nacija, bez objave rata – uhapsili su predsjednika Venecuele, Nicolása Madura. Trump je to opisao u Mar-a-Lagu kao “operaciju provođenja zakona“.

Ali u roku od nekoliko sati od racije, već je dramatično proširio narativ. Rekao je da će Sjedinjene Države privremeno upravljati zemljom.
Rekao je da će američke naftne kompanije ući da „izvade novac i vrate naftu“.
Rekao je rukovodiocima Chevrona, ExxonMobila i ConocoPhillipsa da se pripreme. Wall Street Journal je potvrdio da je to signalizirao tim kompanijama sedmicama prije operacije.

Venecuela ima najveće potvrđene rezerve nafte na planeti: 300 milijardi barela. 17% svjetskih rezervi, i decenijama su američke naftne kompanije bile potisnute.

Prvo nacionalizacijom 1976, a zatim dodatno ograničene 2007. pod Hugom Chavezom. Trumpovo opravdanje je bilo direktno – rekao je da je Venecuela ukrala američku naftnu imovinu.

Rekao je da će Sjedinjene Države biti obeštećene kroz prihode od venecuelanske nafte. Rekao je da naftno bogatstvo pripada venecuelanskom narodu, američkim kompanijama i Sjedinjenim Američkim Državama u obliku nadoknade. Nije krio ekonomski motiv- on ga je objavljivao. Ovo je puni kontekst koji morate držati u glavi kada vidite ratne brodove koji danas stižu.

USS Fort Lauderdale, amfibijski transportni brod opisan od strane Južne komande kao plutajući komandni centar sa punom letačkom palubom i mogućnošću iskrcavanja direktno na obalu.

USS Billings, borbeni brod dizajniran za operacije blizu obale. C-17 Globemaster i C-130 Hercules transportni avioni, izviđačke platforme, helikopteri, te general-major marinaca Kevin Jarrard na terenu u Karakasu, koji lično nadgleda operaciju.

Ovo nisu bolnički brodovi, ovo nije konvoj Crvenog križa. Ovo je vojna komandna struktura sa generalom, koja djeluje u zemlji koju su Sjedinjene Države preuzele pet mjeseci ranije. I evo detalja koji bi vam trebao izazvati žmarce:

Američko Ministarstvo finansija, čak i dok obećava pomoć, tiho je izdalo tzv. General License 60, usko izuzeće koje omogućava transakcije pomoći nakon zemljotresa. Ali venecuelanski državni računi u inostranstvu ostaju zamrznuti.

Venecuelanska imovina ostaje pod američkom kontrolom.

Dakle, pomoć ulazi u Venecuelu samo kroz kanale koje odobri Washington. Čak i u katastrofi, finansijska poluga ostaje ista. Sada razmislite šta to zapravo znači za zemlju koja pokušava da se oporavi nakon najgoreg zemljotresa u više od jednog stoljeća.

  • Venecuela ima 4,8 milijardi dolara zlata u trezorima Banke Engleske. Zamrznuto. Ne može ga koristiti.
  • Ima gotovo 5 milijardi dolara SDR sredstava MMF-a, fondova namijenjenih za pomoć zemljama u krizama. Također zamrznuto.

Venecuela nije siromašna zato što nema bogatstvo već što ne može pristupiti vlastitom bogatstvu jer ga zapadne institucije drže.

I dok se zgrade ruše i porodice kopaju golim rukama kroz ruševine – taj novac stoji u Londonu. Zaključan.

Dakle, budimo precizni šta se zapravo dešava.

  • Sjedinjene Države su preuzele kontrolu nad političkom situacijom u Venecueli u januaru.
  • Zaključale su uslove povoljne za američki pristup nafti.
  • Zadržale su vojno prisustvo u regionu kroz Southcom.
  • Zadržale su sankcije koje su godinama uništavale javne usluge Venecuele.

Iste ekonomske stege koje su ostavile zgrade loše održavane i ranjive na ovakvu katastrofu.

A sada, kada je ista ta slomljena, sankcijama iscrpljena zemlja pogođena prirodnom katastrofom, američki ratni brodovi ulaze u venecuelanske vode sa generalom marinaca i plutajućim komandnim centrom. I svijetu se kaže da je to humanitarna pomoć.

Da budemo pošteni, stvarna pomoć postoji.

  • 150 miliona dolara pomoći. – Timovi za potragu i spašavanje iz Fairfax Countyja, Virginija i Los Angelesa, Kalifornija.
  • Profesionalni timovi koji zaista spašavaju živote.

To ne negiramo. Nevini ljudi se izvlače iz ruševina. To je važno.

Ali pitanje koje uvijek postavljamo nije šta se vidi na površini. Pitanje je ko kontroliše pristup, ko kontroliše narativ i ko ima korist kada kamere odu.

Zapitajte se ovo:

Kada Kina šalje pomoć nakon katastrofe bilo gdje u svijetu, zapadni mediji to nazivaju „mekom moći“ i operacijom uticaja.

Kada Sjedinjene Države pošalju ratne brodove u zemlju koju su vojno preuzele pet mjeseci ranije, dok nafta teče i sankcije ostaju, glavni mediji to nazivaju velikodušnošću.

I evo šta dodatno precizira sliku sankcija:

Od januara, Trumpova administracija izdala je više izuzeća od sankcija za Venecuelu – ali pogledajte ko ima koristi: Zapadne naftne i rudarske kompanije, Chevron, ExxonMobil, kao i kompanije iz Kine, Rusije, Kube i Irana.

I dalje potpuno sankcionisane, uz prijetnju sekundarnih sankcija.

Vrata su otvorena nakon januara, ali samo za određene kompanije – američke kompanije.

Monroeova doktrina iz 1823. godine govorila je da Zapadna hemisfera pripada Americi. Trump ju je ažurirao. Nazvao je svoju verziju Donro doktrinom. Logika se nije promijenila za 200 godina.

Mijenja se samo pakovanje. U januaru je pakovanje bilo „provođenje zakona“. Danas je pakovanje „pomoć nakon zemljotresa“.

Ali ratni brodovi su već bili u regionu. Naftni poslovi su već bili u toku. Vojno prisustvo je već bilo tamo.

I jedan general marinaca sada sjedi u Karakasu. U gradu u kojem prije pet mjeseci nijedan američki general nije mogao djelovati.

Zemljotres nije stvorio ovu situaciju – zemljotres ju je otkrio.