Promjena političkog narativa prema Bosni i Hercegovini i regionu zahtijevat će vrijeme i pažljivo odmjerene poteze. Nova vlast mora prvo uspostaviti red u vlastitoj državi, a zatim postepeno mijenjati odnose sa susjedima, vodeći računa da nagli zaokreti ne izazovu otpor dijela građana koji su i dalje politički i ideološki vezani za prethodni sistem.

Izborna pobjeda Studentske liste u Srbiji otvorila je mogućnost političkog zaokreta nakon 14 godina vlasti Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke. Najave o dobrim odnosima sa svim susjednim državama bude određeni optimizam, ali prvi konkretni obrisi vanjskopolitičkog programa pokazuju da bi odnos prema Bosni i Hercegovini mogao biti znatno složeniji nego što se očekivalo.

Za Bosnu i Hercegovinu posebno je važno pitanje hoće li nova vlast u Beogradu napraviti razliku između legitimne saradnje sa Republikom Srpskom i poštovanja Bosne i Hercegovine kao suverene i teritorijalno cjelovite države.

Odgovor na to pitanje neće se dobiti samo na osnovu prvih izjava i političkih obećanja. Bit će potrebno pratiti konkretne poteze, ali i razumjeti okolnosti u kojima nova vlast preuzima odgovornost za državu duboko obilježenu političkim sistemom prethodne vlasti.

Pozitivne poruke o odnosima sa susjedima

Studentska lista najavila je opredjeljenje za dobrosusjedske odnose i razvijanje regionalne saradnje sa svim okolnim državama, uz produbljivanje bilateralnih i multilateralnih odnosa.

Takve poruke predstavljaju pozitivan signal za region, posebno za Bosnu i Hercegovinu, koja je tokom prethodnih godina često bila izložena političkim tenzijama, osporavanju njenog državnog suvereniteta i izjavama koje su dolazile iz Beograda, ali i iz političkog vrha Republike Srpske.

Nosilac liste Ilija Srdanović u intervjuu za Klix.ba iznio je stavove koji predstavljaju značajan odmak od retorike prethodne vlasti. Najavio je da će promjena odnosa prema susjedima, uključujući Bosnu i Hercegovinu, biti pozitivna. Govorio je o miru, prijateljstvu i dobrosusjedskoj saradnji, a Vučićeve izjave iz devedesetih godina označio kao sramotu za historiju Srbije.

Posebno je značajan njegov odgovor na pitanje o Srebrenici. Srdanović je poručio da su sudovi već definisali stav o Srebrenici i ukazao na međunarodno priznate dokumente koje je Srbija usvojila 2010. godine.

To je važna razlika u odnosu na političku praksu u kojoj se pitanje genocida u Srebrenici često koristilo za nacionalističku mobilizaciju i relativizaciju sudski utvrđenih činjenica.

U razgovoru za Radio Slobodna Evropa Srdanović je dodatno pojasnio da očekuje nastavak saradnje sa Republikom Srpskom, ali je istovremeno naglasio potrebu otvorenog dijaloga i pronalaženja najboljih zajedničkih rješenja za sve građane Bosne i Hercegovine.

Dakle, postoje izjave koje daju osnovu za oprezni optimizam. Ipak, između načelnih poruka o dobrosusjedstvu i konkretne vanjske politike postoji značajna razlika.

Izborna pobjeda koja ne znači nestanak Vučićeve političke snage

Izborni rezultat Studentske liste predstavlja ozbiljan politički poraz Aleksandra Vučića i njegovog političkog bloka. Studentska lista osvojila je 2.354.417 glasova i 140 poslaničkih mandata, dok je lista „Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija“ dobila 1.731.323 glasa i 103 mandata.

Razlika je dovoljno velika da se pobjeda studentskog pokreta ne može posmatrati kao slučajnost ili rezultat kratkotrajnog protesta. Građani su se većinski opredijelili za promjenu političkog sistema i drugačiji način upravljanja državom.

Međutim, 103 poslanička mandata koja je zadržao blok okupljen oko Vučića upozoravaju da njegova politička struktura nije nestala. Naprotiv, riječ je o veoma snažnoj opoziciji koja raspolaže organizacijom, iskustvom, političkim vezama i uticajem izgrađenim tokom četrnaest godina vlasti.

Studentska lista zato ne preuzima politički prazan prostor. Preuzima državu u kojoj su prethodni sistem i njegovi kadrovi prisutni u brojnim institucijama, javnim preduzećima, medijima i drugim centrima društvenog uticaja.

Uz to, gotovo 1,8 miliona građana koji su podržali Vučićevu listu predstavljaju značajan dio biračkog tijela čije političke stavove nova vlast ne može jednostavno zanemariti.

Zašto Srbija ne može preko noći promijeniti politički narativ?

Iako je Studentska lista osvojila uvjerljivu većinu, pred njom je politički zahtjevan zadatak: upravljati državom u kojoj gotovo polovina birača nije podržala promjenu vlasti.

Zato bi bilo pogrešno očekivati da nova većina odmah krene u radikalne promjene u svim oblastima. Njena prva obaveza trebala bi biti uspostavljanje funkcionalnih institucija, vraćanje povjerenja u pravosuđe, borba protiv korupcije, depolitizacija javnih preduzeća i državne administracije te dosljedna primjena zakona.

To su pitanja koja bi trebala biti iznad ideoloških i nacionalnih podjela.

Posebno je važno da Studentska lista pokuša pridobiti i dio birača koji su na izborima podržali Vučićevu listu. Ne smije se stvoriti atmosfera u kojoj će se gotovo dva miliona građana osjećati kao politički poražena i nepoželjna kategorija društva.

Upravo bi način na koji se nova vlast bude odnosila prema političkim protivnicima mogao pokazati koliko se zaista razlikuje od prethodnog sistema.

Promjene će zato morati biti pažljivo odmjerene. Brzo i odlučno treba uspostavljati pravnu državu, ali političke, društvene i ekonomske promjene potrebno je provoditi tako da ne izazovu dodatnu polarizaciju i otpor dijela stanovništva.

U protivnom, postoji opasnost da se nezadovoljstvo dijela građana iskoristi za političku mobilizaciju protiv nove vlasti, posebno ako se reforme predstave kao revanšizam ili obračun s drugačijim političkim mišljenjem.

Isto važi i za vanjsku politiku. Nagla promjena odnosa prema Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj ili drugim susjedima mogla bi biti iskorištena za stvaranje narativa o navodnom odustajanju od nacionalnih interesa Srbije.

Zato je realnije očekivati postepenu promjenu političkog narativa, praćenu konkretnim potezima, nego trenutni zaokret u svim pitanjima koja su godinama bila dio političke propagande.

Studentski pokret ima historijsku priliku, ali i odgovornost da pokaže kako se vlast može promijeniti bez stvaranja novog autoritarnog modela.

Šta Studentska lista konkretno poručuje Bosni i Hercegovini?

Najvažniji dio priče nalazi se u vanjskopolitičkom programu Studentske liste.

Tu dolazimo do određenog raskoraka između pozitivnih izjava njenih predstavnika o Bosni i Hercegovini i konkretnih programskih prioriteta.

U programu se navodi da će Srbija razvijati dobrosusjedske odnose sa svim državama regiona, ali se Bosna i Hercegovina ne razmatra kao država s kojom treba posebno razvijati bilateralne odnose. Umjesto toga, najveći dio konkretnih odredbi posvećen je Republici Srpskoj.

Studentska lista najavljuje da će čuvati ustavni položaj i utvrđene nadležnosti Republike Srpske, uključujući njeno pravo veta u zajedničkim institucijama BiH, kao i njenu pokretnu i nepokretnu imovinu.

Također, najavljuje intenziviranje saradnje Srbije i Republike Srpske u privredi, industriji, saobraćajnoj i energetskoj infrastrukturi, poljoprivredi, turizmu, javnoj sigurnosti, obrazovanju i kulturi.

Takva saradnja sama po sebi nije sporna. Dejtonski sporazum omogućava posebne paralelne odnose između Bosne i Hercegovine i susjednih država, kao i između entiteta i susjednih država, pod uslovom da se time ne narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH.

Međutim, problem nastaje ukoliko se saradnja sa jednim entitetom počne tretirati kao zamjena za odnose sa državom u cjelini ili kao politički instrument za jačanje njegovih pozicija u odnosu na državne institucije.

Bosna i Hercegovina nije samo Republika Srpska, kao što nije ni samo Federacija BiH. Srbija, ukoliko zaista želi dobrosusjedske odnose, mora graditi institucionalne odnose sa Bosnom i Hercegovinom, njenim državnim institucijama i svim njenim građanima.

Dejton, nadležnosti Republike Srpske i pitanje visokog predstavnika

Posebnu pažnju izaziva dio programa koji se odnosi na Dejtonski mirovni sporazum i Ured visokog predstavnika.

Studentska lista najavljuje preispitivanje dosadašnje prakse primjene takozvanih bonskih ovlaštenja visokog predstavnika, uz insistiranje na njegovom, kako navode, legalnom i legitimnom izboru.

Ovdje je potrebno napraviti važnu razliku.

Dejtonski sporazum jeste temelj ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine. Njegov Aneks IV predstavlja Ustav BiH, kojim su utvrđeni državni nivo vlasti, entiteti, njihove nadležnosti i način funkcionisanja zajedničkih institucija.

Republika Srpska ima ustavno utvrđene nadležnosti i pravo da ih ostvaruje. Međutim, te nadležnosti nisu neograničene niti predstavljaju osnov za jednostrano preuzimanje državnih nadležnosti ili narušavanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.

Jednako tako, imovina i nadležnosti ne mogu se tumačiti izvan ustavnog i pravnog sistema države.

Kada je riječ o visokom predstavniku, njegov mandat proizlazi iz Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma, a Bonska ovlaštenja iz zaključaka Vijeća za implementaciju mira iz 1997. godine. Njihova primjena jeste predmet političkih i pravnih rasprava, ali se ne može jednostavno izjednačiti sa nepostojanjem međunarodnog pravnog osnova.

Zbog toga će biti važno vidjeti hoće li Studentska lista u praksi poštovati cjelovit Dejtonski sporazum ili će njegovu primjenu posmatrati prvenstveno kroz političke zahtjeve Republike Srpske.

Nije sporno da Srbija razgovara sa Banjom Lukom. Sporno bi bilo ako bi se pritom zanemarivalo Sarajevo kao sjedište državnih institucija i ustavno definisana nadležnost Bosne i Hercegovine.

Naslijeđe Vučićeve politike i pokušaji diskreditacije svake promjene

Jedna od najvećih prepreka eventualnom vanjskopolitičkom zaokretu Srbije neće nužno biti samo opozicija u parlamentu. Problem predstavlja i politički, medijski i institucionalni sistem koji je prethodna vlast izgradila tokom četrnaest godina.

Vučićeva vlast nije samo upravljala državom. Izgradila je politički narativ u kojem su kritičari vlasti često predstavljani kao neprijatelji Srbije, strani plaćenici i izvršioci interesa drugih država.

Studentski pokret bio je izložen upravo takvim optužbama.

Vučić i njemu bliski politički i medijski krugovi povezivali su studentske proteste sa Hrvatskom, tvrdili da iza njih stoje strani centri moći, a pojedine učesnike predstavljali kao ljude koji rade za Zagreb. U javnom prostoru studenti su označavani i kao ustaše, odnosno pripadnici navodnog projekta rušenja Srbije uz podršku Hrvatske.

Takva retorika nije bila slučajna. Njena politička funkcija bila je da se legitimni zahtjevi za odgovornost, pravnu državu i promjenu vlasti predstave kao napad na državu.

Upravo zbog toga nova vlast mora računati da bi svaki ozbiljniji pomak prema normalizaciji odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, Hrvatskom ili drugim susjedima mogao biti predstavljen kao izdaja nacionalnih interesa.

Ako bi nova vlast, naprimjer, podržala suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, insistirala da se problemi u BiH rješavaju kroz njene institucije ili promijenila dosadašnju retoriku prema Srebrenici, dio političke strukture naslijeđene iz Vučićevog vremena mogao bi takve poteze pokušati predstaviti kao antisrpsku politiku.

Isto tako, pokušaj normalizacije odnosa sa Hrvatskom mogao bi ponovo biti predstavljen kao popuštanje Zagrebu.

To bi bio ozbiljan test za novu političku većinu: može li voditi racionalnu vanjsku politiku, a da pritom ne dozvoli povratak nacionalističke retorike kao sredstva za njeno rušenje?

Promjena u Srbiji ne odgovara ni svim političkim snagama u Bosni i Hercegovini

Pobjeda Studentske liste nije nužno dobrodošla ni svim političkim strukturama u Bosni i Hercegovini. Te snage nisu okupljene samo oko Milorada Dodika i njegovih saveznika, već postoje i u hrvatskom i bošnjačkom političkom miljeu, među elitama koje se već tri decenije održavaju na vlasti proizvodeći strah od „onih drugih“ i predstavljajući sebe kao jedine zaštitnike nacionalnih interesa.

Takva politika uzajamnog proizvođenja straha omogućava politički opstanak bez odgovarajuće odgovornosti za ekonomske rezultate, kvalitet institucija i životni standard građana. Zato bi normalizacija odnosa Srbije sa BiH, poštovanje njenog suvereniteta i smanjenje regionalnih tenzija mogli ozbiljno oslabiti argumente na kojima pojedine nacionalističke strukture grade svoj politički ekskluzivitet.

Zbog toga se može očekivati da će pojedini politički i medijski akteri u Srbiji i BiH pokušavati diskreditovati Studentsku listu, predstavljajući je kao izdaju nacionalnih interesa ili produženu ruku stranih centara moći, slično načinu na koji su Vučić i njemu bliski krugovi etiketirali studente tokom protesta.

To ne znači da novu vlast u Srbiji treba idealizovati niti da njene poteze prema BiH i Republici Srpskoj ne treba kritički pratiti. Međutim, svaki pokušaj normalizacije odnosa ne smije unaprijed biti proglašen izdajom.

Najveći poraz nacionalističkih elita bio bi gubitak monopola nad strahom vlastitih građana. Upravo zato promjena u Srbiji može imati značaj daleko izvan njenih granica – kao prilika da se i u Bosni i Hercegovini politika konačno počne zasnivati na rezultatima, odgovornosti i saradnji, a ne na međunacionalnim podjelama.

Bosna i Hercegovina treba pratiti djela, a ne samo obećanja

Pobjeda Studentske liste nesumnjivo predstavlja značajnu promjenu u političkom životu Srbije. Otvara prostor za drugačiju političku kulturu, profesionalizaciju institucija i normalizaciju odnosa sa susjedima.

Za Bosnu i Hercegovinu posebno je važno što su pojedini predstavnici pobjedničke liste već poslali poruke koje odstupaju od dosadašnje retorike Beograda. Njihovi stavovi o Srebrenici, potrebi regionalne saradnje i otvorenom dijalogu predstavljaju pozitivne signale.

Ipak, vanjskopolitički program pokazuje da se u odnosu prema Republici Srpskoj zadržavaju mnogi elementi dosadašnje politike, uključujući insistiranje na njenim nadležnostima, imovini i osporavanju dosadašnje prakse visokog predstavnika.

Zato bi za Bosnu i Hercegovinu najvažnije bilo da nova Srbija napravi jednu suštinsku razliku: da razvija posebne odnose sa Republikom Srpskom, ali da istovremeno nedvosmisleno poštuje Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i teritorijalno cjelovitu državu.

To ne zahtijeva od Srbije da odustane od saradnje sa Srbima u Republici Srpskoj, niti da zanemari njihove interese. Zahtijeva samo da se ti interesi ostvaruju u okviru Dejtonskog sporazuma i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.

Na kraju, Srbiji je potrebna stabilna i demokratska vlast koja će se prvenstveno baviti vlastitim građanima, institucijama i razvojem države, a ne stalnim traženjem neprijatelja u susjedstvu.

Za Bosnu i Hercegovinu najbolji mogući ishod bio bi upravo takav razvoj događaja: Srbija koja ne pokušava politički uređivati odnose unutar BiH, koja poštuje njene institucije i koja sa svim susjedima gradi odnose zasnovane na međusobnom poštovanju.

Hoće li Studentska lista napraviti taj iskorak, tek treba vidjeti. Njena izborna pobjeda otvorila je vrata promjenama, ali stvarna promjena politike prema Bosni i Hercegovini tek treba biti potvrđena konkretnim potezima.

Izvori: Republička izborna komisija, Klix.ba, Radio Slobodna Evropa, RTS, N1 BiH, Al Jazeera Balkans, OSCE, Radio Slobodna Evropa, Analiza: LuPortal