Politička nemoć i strah od novog poraza možda su SDA Lukavac koštali mnogo više od jednog izgubljenog političkog okršaja. Cijenu bi, međutim, mogao platiti cijeli grad.

Prije nekoliko sedmica lukavački advokat Nisad Omerović objavio je inicijativu za pokretanje postupka opoziva gradonačelnika Edina Delića i pozvao vijećnike Gradskog vijeća da pokrenu proces izjašnjavanja građana.

Za one koji površno prate lukavačku politiku možda je izgledalo da bi od toga moglo biti nešto – mi smo, međutim, znali da slijedi drugačiji scenarij.

SDA Lukavac nije imala političke hrabrosti da prva krene u opoziv.

Ne zato što Delića nije željela smijeniti. Naprotiv. Godinama su upravo SDA i Delić bili na suprotnim stranama najžešćih političkih sukoba.

Problem je očito bio strah od još jednog poraza.

Kompleks „vječitih drugih“

Delić je SDA pobjeđivao na izborima za načelnika/gradonačelnika 2016, 2020. i 2024. godine.

U tim “okršajima” Deličevi protukandidati SDA su bili “vječiti drugi“

  • Na izborima 2016. osvojio je 10.486 glasova, a drugoplasirani Amir Sejdinović 9.397.
  • Četiri godine kasnije razlika je bila još izraženija: Delić je osvojio čak 64,64 posto glasova a drugoplasirani je ovaj put bio Irfan Halilagić
  • 2024. godine “čast” drugoplasiranog pripala je Fahrudinu Skipljaku.

Upravo zato se čini da je u SDA ostao dubok strah od scenarija u kojem bi ponovo preuzeli ulogu glavnog protivnika, pokrenuli referendum, a građani ga odbili – a takvo gorko i ponižavajuće iskustvo itekako već imaju.

Godine 2018. građani su na referendumu odlučivali o opozivu Delića. Prema podacima Radija Slobodna Evropa, opoziv su tada tražili vijećnici SDA i SBiH, a Delić je na referendumu dobio ogromnih 15.069 glasova.

Zato je ovog puta, čini se, bilo jednostavnije ostati u većini nego ponovo rizikovati politički poraz.

SDA je, umjesto odbrane vlastite političke časti, izabrala politički komfor.

E, da hoće ko drugi …

Prema pouzdanim informacijama kojima raspolažemo, u SDA Lukavac postojala je spremnost da podrže opoziv – ali ako bi neko drugi prikupio dovoljan broj ruku i pokrenuo proces.

Ali da budu prvi – JOK.

I upravo je to ključ cijele priče, jer stranka koja ima najveći broj vijećnika, a prema dostupnom tekstu Statuta za pokretanje inicijative treba imati jednu trećinu vijećnika, imala je političku mogućnost da sa svojih 11 vijećnika sama napravi prvi korak.

Umjesto toga, izabrala je blagodeti većine.

Mjesto predsjedavajućeg, pozicije i politički uticaj očito su u datom trenutku bili važniji od pokušaja da se Deliću otvori put prema referendumu.

A onda se otvorio drugi problem

Delić je u međuvremenu vrlo mudro, koristeći tu istu SDA i premijera Halilagiča, nastavio širiti svoj politički prostor i uticaj.

Njegov nedavni susret sa Zdenkom Lučićem, kandidatom za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, izazvao je javne reakcije. Susretu je prisustvovao i predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović, a Delić je nakon toga javno govorio o Lučiću kao o „pravoj novini“ na političkoj sceni.

Ono što zabrinjava jeste lokalni kontekst u kojem se sve to događa: U Lukavcu se ponovo počinje govoriti o „ugroženosti“ Hrvata, i čini se da počinju postojati „pravi“ hrvati i “nelegitimni” – oni iz jednog od dva HDZ-a.

A kada se takva politika preseli iz Mostara, Gruda ili Ljubuškog u Lukavac, posljedice ne moraju biti samo političke.

Lukavac ne treba novu nacionalnu rovovsku politiku

Lukavac je decenijama prostor u kojem su bez problema i tenzija zajedno žive i rade ljudi različitih nacionalnosti. Ni u ratu to nije poremećeno – mada je bilo pokušaja koji su dolazili izvana i izdaleka.

Zato je posebno opasno ako se politička borba počne voditi preko pitanja “ugroženisti”.

Još je opasnije ako se u lokalnu politiku počnu uvoziti obrasci i političke ideje povezane s politikom Herceg-Bosne i ratnim naslijeđem UZP-a koje je u Bosni i Hercegovini već proizvelo ogromne posljedice i koje su presuđene u Haagu.

Lukavcu ne treba nova politika podjela iako joj se odškrinjuju vrata.

Iz svega prijašnjeg (izbori, opoziv, politički kukavičluk, sitni stranački interesi, …) jasno je da odgovornost ne može biti samo na Edinu Deliću.

Ako je SDA, zbog straha od novog poraza, odlučila da ne pokrene opoziv i umjesto toga sačuva Edinu Deliću mjesto prvog čovjeka Grada te se zadovolji ulaskom u većinu, onda mora prihvatiti i političku odgovornost za posljedice takve odluke.

Jer možda će se jednog dana pokazati da je SDA Lukavac pokušavajući sačuvati nekoliko funkcija – pomogla otvoriti vrata mnogo opasnijoj političkoj priči.

Pitanje zato više nije samo: zašto SDA nije pokrenula opoziv Edina Delića?

Pitanje je:

Koliko bi Lukavac mogla koštati politička odluka da se, umjesto borbe za promjenu vlasti, izabere komfor postojeće većine?

Herceg-Bosna je pružila ruke prema Lukavcu i “vrijednosti” proistekle iz UZP-a prijete da se ugnijezde u našem Gradu.

Doduše, uz HDZ(ove), SDS i SNSD, SDA je stranka kojoj dokazano najviše odgovara klima “ugroženosti” i nacionalnih tenzija u kojima se ponajbolje snalazi pa možda zato i šuti.