Nakon samo 53 dana opsade, 29. maja 1453. godine osmanska vojska izvela je završni napad na Konstantinopolj. Jedan ranjeni zapovjednik, pad morala među braniocima i juriš janjičara bili su uvod u događaj koji je promijenio tok svjetske istorije.

Bio je 28. maj 1453. godine. Nakon gotovo dva mjeseca neprekidne opsade, sultan Mehmed II nije naredio novi napad. Umjesto toga, svojim vojnicima poručio je da se odmore, da se mole koliko žele, pojedu dobar obrok, poprave oklop, naoštre oružje i pripreme se za ono što slijedi.

Svi su znali da će naredni dan odlučiti sudbinu Konstantinopolja. Povratka više nije bilo.

U zoru 29. maja cijela osmanska vojska krenula je u završni juriš. Prvi talas činili su neregularni odredi i pomoćne trupe, među kojima je bilo i hrišćana iz vazalnih balkanskih zemalja, uključujući Srbe, Bugare i Grke koji su služili u osmanskoj vojsci. Njihov zadatak bio je iscrpiti branioce i pronaći slabe tačke na zidinama. Na pojedinim mjestima uspjeli su prodrijeti u grad, ali su ih vizantijski branioci uspjeli potisnuti nazad.

Odmah za njima uslijedio je napad regularnih jedinica iz Anadolije, uz podršku bašibozuka. Borbe su postale još krvavije. Osmanlije su ponovo uspjele probiti odbranu na pojedinim dijelovima zidina, ali su ih branioci još jednom odbacili.

Međutim, svaka nova odbrana skupo je koštala malobrojne branioce.

Presudni trenutak dogodio se kada je teško ranjen Giovanni Giustiniani, đenovljanski zapovjednik koji je predvodio odbranu grada. Njegovi vojnici iznijeli su ga s bedema kako bi mu spasili život. Njegovo povlačenje mnogi su shvatili kao znak da je otpor slomljen, pa je moral branilaca naglo opao upravo u najkritičnijem trenutku.

Mehmed II tada je u borbu poslao svoje elitne janjičare. Njihov snažni juriš probio je odbranu i omogućio im ulazak u grad. Kada su se janjičari našli unutar zidina, postalo je jasno da se Konstantinopolj više ne može odbraniti. U gradu je zavladao haos.

Mlečani i dio Đenovljana potrčali su prema lukama kako bi se brodovima spasili zajedno s izbjeglicama. Mnogi grčki vojnici krenuli su svojim domovima u pokušaju da zaštite porodice.

Nasuprot njima, katalonski i aragonski borci ostali su na položajima i borili se do smrti. Posljednji vizantijski car, Konstantin XI Paleolog, odbio je napustiti grad i navodno je poginuo u borbi.

Koliko je ljudi poginulo tokom završnog napada i danas je predmet rasprava među istoričarima. U pojedinim izvorima navodi se da je od oko 10.000 branilaca poginulo približno 4.500 ljudi, odnosno gotovo polovina odbrane. Procjenjuje se da je osmanska vojska od 60.000 viknika izgubila čak oko 40.000 vojnika, što bi predstavljalo približno dvije trećine njenih snaga.

Padom Konstantinopolja 29. maja 1453. godine završena je gotovo jedanaest vijekova duga istorija Vizantijskog, odnosno Istočnog rimskog carstva. Mehmed II grad je pretvorio u novu prijestonicu Osmanskog carstva, a događaj koji je započeo jednim posljednjim jurišem ostao je upamćen kao jedan od najvećih prelomnih trenutaka svjetske istorije.

LuPortal