Možda se u RS ozbiljna politika vodi pod šatorom uz Dodikovo revanje, dok se u Sarajevu trudi ostaviti utisak ozbiljne diplomatije.

Kosovski premijer Albin Kurti nedavno je boravio u Bosni i Hercegovini, što je izazvalo burne reakcije, posebno od strane srpskih političkih predstavnika. Članica Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Željka Cvijanović, osvrnula se na posjetu Kurti, izjavivši da “ako su se željeli družiti, trebali su otići u neku kafanu”. Njena izjava nije prošla nezapaženo, te je otvorila pitanja o političkoj kulturi i nivou komunikacije među regionalnim liderima.

Ova izjava Željke Cvijanović izazvala je različite reakcije u javnosti. Dok je dio analitičara ocijenio njenu izjavu kao neprimjerenu i neodgovarajuću za funkciju koju obavlja, drugi su je branili kao iskaz autentičnog stava koji odražava frustraciju dijela srpskog političkog establišmenta prema Kosovu. Međutim, ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da ovakva retorika ne doprinosi dijalogu niti unapređenju međusobnih odnosa u regiji.

S druge strane, ovaj incident treba posmatrati i u širem kontekstu političke retorike koja dominira javnim diskursom u BiH i regionu. U posljednje vrijeme, svjedoci smo sve učestalijih populističkih izjava koje često prelaze granice diplomatskog ponašanja. U tom smislu, reakcija Cvijanović nije iznenađujuća, jer dolazi iz političke sredine u kojoj je populizam često dominantan način pridobijanja podrške građana.

Nije prvi put da se političari u BiH koriste ovakvim stilom komunikacije. Za Željku Cvijanović i njen politički milje u Republici Srpskoj, ovakvi komentari možda jesu način odbrane interesa srpskog naroda, ali istovremeno šalju poruku o nedostatku ozbiljnosti i spremnosti za suočavanje s ključnim izazovima u regiji.

Da je takav pristup očekivan, pokazuje i politička praksa člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, čiji su nastupi često obilježeni neformalnim okruženjem poput šatora i korida. Ovakvi postupci, iako bliski dijelu glasačkog tijela, često šalju pogrešne signale o nivou političke kulture i kapacitetu za ozbiljne razgovore. U modernoj politici, državnički autoritet se ne gradi u kafanama ili na koridama, već kroz konstruktivan dijalog i institucionalnu odgovornost.

Posjeta Albina Kurtija BiH, bez obzira na političke razlike, trebala je biti prilika za izgradnju mostova između dvije zemlje. Umjesto toga, pretvorila se u još jedan primjer političke polemike koja ne vodi nikakvom napretku. Dok političke elite nastavljaju koristiti jezik podjela i neprimjerenih komentara, građani obje zemlje ostaju bez prijeko potrebnih odgovora na pitanja koja se tiču njihove budućnosti i razvoja.

Političarima na Balkanu vrijeme je da shvate da su njihovi postupci ogledalo političke zrelosti njihovih naroda. Ako žele graditi ozbiljne države i stabilan region, neophodno je da počnu od vlastitih stavova i ponašanja, jer kafanska politika, ma koliko bila zabavna publici, ne može ponuditi rješenja za složene probleme s kojima se susreću.