Pezeshkian je sa govornice Ujedinjenih nacija istovremeno poslao poruku Donaldu Trumpu, međunarodnoj javnosti, građanima Irana, Izraelu – ali i vlastitim političkim saveznicima u Teheranu. Između tvrdog tona i otvorenih vrata za pregovore krije se složena diplomatska poruka.

Govor iranskog predsjednika Masouda Pezeshkiana pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija 23. septembra nije bio samo odgovor na prethodno obraćanje Donalda Trumpa. U njemu se može prepoznati najmanje pet različitih poruka – svaka namijenjena drugoj publici.

Pezeshkian je istovremeno odbacio američke prijetnje, branio iransku politiku, govorio o civilnim žrtvama rata, insistirao na iranskom pravu na nuklearni program, ali i ostavio otvorena vrata za diplomatiju.

Prva poruka – Donaldu Trumpu

Dan ranije Trump je sa iste govornice zaprijetio Iranu mogućnošću njegovog „uništenja“, uz istovremeno ostavljanje prostora za dogovor.

Pezeshkian je odgovorio direktno, ali je pažljivo birao riječi. Poručio je da je Iran spreman za dijalog i pregovore, ali ne pod pritiskom sile i prijetnji.

To se može čitati kao diplomatska poruka: Teheran ne zatvara vrata pregovorima, ali mora sačuvati mogućnost da svaki eventualni dogovor predstavi kao pregovore ravnopravnih strana, a ne kao kapitulaciju.

Upravo u tome je važan kontekst događaja koji su prethodili govoru. Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi već je u New Yorku učestvovao u višesatnim indirektnim razgovorima s američkim izaslanikom Steveom Witkoffom i Jaredom Kushnerom, uz posredovanje Katara.

Druga poruka – međunarodnoj javnosti

Pezeshkian je posebno naglasio pitanje nuklearnog programa i ono što Iran smatra dvostrukim standardima međunarodne politike.

Njegova argumentacija bila je jednostavna: od Irana se traže ograničenja i međunarodne inspekcije, dok Izrael, prema iranskom tumačenju, posjeduje nuklearno oružje izvan režima koji se primjenjuje na države potpisnice Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja.

To nije samo poruka zapadnim državama. Ona je posebno važna za zemlje Globalnog juga, gdje pitanje različitih kriterija prema različitim državama već godinama predstavlja dio političkog narativa.

Pezeshkian je istovremeno nastojao pokazati da Iran ne djeluje potpuno izolovano. Njegova diplomatija posljednjih godina snažno je usmjerena prema BRICS-u, Šangajskoj organizaciji za saradnju, Rusiji, Kini, Indiji i drugim državama izvan tradicionalnog zapadnog savezništva.

Treća poruka – građanima Irana

Treća poruka bila je namijenjena domaćoj publici.

Pezeshkian je insistirao na slici Irana koji, uprkos američkom i izraelskom pritisku, nije poklekao.

U govoru je poručio da Iran neće „pognuti glavu“ niti „kleknuti“, a otpor američkom pritisku predstavio je kao zajednički stav iranskog naroda.

To ima i unutrašnjopolitičku funkciju.

Vlada u Teheranu može pregovarati s Washingtonom, ali istovremeno mora pokazati domaćoj javnosti – posebno konzervativnom dijelu političkog establishmenta – da pregovori ne znače odustajanje od osnovnih iranskih pozicija.

Drugim riječima, diplomatija prema Washingtonu mora biti praćena političkom porukom prema Teheranu da Iran ne pregovara zato što je kapitulirao.

Četvrta poruka – Izraelu i budućim međunarodnim presudama

Pezeshkian je tokom govora pokazao fotografiju ubijenog vrhovnog vođe Alija Khameneija, kao i fotografije djece stradale u napadima na Iran.

Posebno je govorio o školi u Minabu i sportskom objektu u Lamertu, navodeći ih kao primjere civilnih žrtava američkih napada.

Bez obzira na to kako će pojedinačne tvrdnje o odgovornosti i okolnostima tih napada biti pravno ili politički ocijenjene, njihovo mjesto u govoru bilo je jasno: Iran želi vlastitu verziju ratnog narativa predstaviti međunarodnoj javnosti i ostaviti dokumentovani trag o žrtvama koje Teheran pripisuje američkim i izraelskim napadima.

Pezeshkian je tako rat predstavio i kao borbu za buduće tumačenje onoga što se dogodilo.

Peta poruka – vlastitim političkim saveznicima u Teheranu

Možda je upravo ova poruka najzanimljivija.

Dok je Pezeshkian pred UN-om govorio da Iran neće popustiti pred pritiskom, iza kulisa su se odvijali pregovori.

Prema javno potvrđenim informacijama, Abbas Araghchi je u New Yorku učestvovao u oko tri sata indirektnih razgovora s američkim izaslanicima Witkoffom i Kushnerom. Među temama bili su prekid rata, američka blokada i pitanje ponovnog otvaranja Hormuškog moreuza.

Iran je prethodno poručio da bi mogao ponovo otvoriti Hormuz ukoliko Sjedinjene Države smanje vojni pritisak i ukinu blokadu.

Zato rečenice o tome da Iran neće „saviti koljeno“ mogu imati dvostruku funkciju.

One su bile poruka Washingtonu – ali istovremeno i politički štit za iransku vlast dok razgovara s Amerikancima.

To je posebno važno u zemlji u kojoj dio političkog establišmenta svaki kompromis sa Sjedinjenim Državama može doživjeti kao neprihvatljivo popuštanje.

Govornica kaže jedno, pregovarački stol drugo

Upravo tu se vidi glavna poruka Pezeshkianovog nastupa.

Javna pozicija bila je čvrsta: Iran neće kapitulirati, neće prihvatiti pregovore pod prijetnjom i neće odustati od svojih osnovnih stavova.

Istovremeno, diplomatski kanal nije zatvoren.

Trump je nakon razgovora svojih izaslanika s iranskom stranom rekao da su razgovori bili veoma dobri i produktivni, dok su iranska strana i američka administracija nastavile različito opisivati pitanje mogućeg nastavka pregovora.

Zbog toga Pezeshkianov govor možda najbolje treba čitati ne kao jednostavno „da“ ili „ne“ pregovorima.

Poruka sa govornice UN-a bila je: Iran neće javno pokazati da je popustio, ali diplomatski kanal prema Washingtonu ostaje otvoren.

A upravo se u tom prostoru – između javne čvrstine i tajnih ili indirektnih pregovora – trenutno nalazi najveća neizvjesnost oko budućnosti rata između Irana i Sjedinjenih Država.