Izjava Nermina Nikšića otvara pitanje – da li je “Trojka” ravnopravan savez ili politička hijerarhija sa jednim dominantnim akterom?

Premijer Federacije Bosne i Hercegovine i lider SDP-a, Nermin Nikšić, u svom posljednjem obraćanju ponovo je govorio o stabilnosti i budućnosti političkog projekta poznatog kao “Trojka”. Međutim, način na koji je opisao odnose unutar tog bloka otvorio je ozbiljna pitanja o stvarnoj prirodi partnerstva.

Naime, Nikšić je izrazio uvjerenje da će “Trojka” opstati te dodatno biti ojačana podrškom drugih stranaka poput NES-a, PDA i Snage naroda. Ipak, ključni dio njegove izjave izaziva pažnju: SDP je označio kao “najveću multietničku partiju” i “faktor okupljanja”, dok je ostale aktere praktično svrstao u političku orbitu tog centra.

Takva formulacija implicitno sugeriše hijerarhijski odnos unutar “Trojke”, gdje jedna stranka preuzima ulogu lidera, a ostale se pojavljuju kao pratioci, bez jasne ravnopravnosti u odlučivanju – pogotovo kada za NRS, PDA i Snaga naroda kaže da su, iako “partneri”, ipak “prate (SDP) bez ikakvog uslovljavanja“.

Partnerstvo ili političko vođstvo?

U političkoj praksi, koalicije poput “Trojke” obično se predstavljaju kao savez ravnopravnih partnera koji zajednički donose odluke. Međutim, Nikšićeva izjava ostavlja prostor za drugačije tumačenje – da SDP sebe vidi kao centralnu tačku oko koje se okupljaju i pozicioniraju drugi politički subjekti.

Time se, svjesno ili ne, relativizira politička težina ostalih članica “Trojke”, prije svega Naroda i pravde i Naše stranke, koje su zajedno sa SDP-om činile osnovu ovog bloka.

Dodatno, uključivanje novih partnera koji “prate bez uslovljavanja” može se tumačiti i kao poželjan model odnosa – ne kao koalicija ravnopravnih, već kao politički blok sa jasnim liderom i podrškom manjih aktera.

Politička poruka ili lapsus?

Ostaje otvoreno pitanje da li je riječ o nespretnoj formulaciji ili svjesnom političkom pozicioniranju pred naredne izbore. U oba slučaja, poruka koja se šalje javnosti i političkim partnerima nije bez značaja.

U kontekstu već ranije “poljuljanih odnosa” unutar “Trojke”, ovakve izjave mogu dodatno produbiti nepovjerenje i otvoriti prostor za preispitivanje odnosa snaga unutar koalicije.

Jer, ako jedan partner sebe vidi kao nosioca projekta, a druge kao pratioce – postavlja se pitanje da li “Trojka” i dalje postoji kao politički savez jednakih ili se transformiše u blok sa jasnim centrom moći.