Dok Kuba tone u najtežu energetsku krizu posljednjih godina, Washington pojačava obavještajne aktivnosti i priprema vojne scenarije. Ako se rat s Iranom smiri, hoće li se američki fokus prebaciti na Havanu?

Dok svijet prati razvoj rata između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, u pozadini se otvara pitanje koje bi moglo imati ogromne posljedice za cijeli Karipski region: šta Washington planira s Kubom?

Prema izvještajima američkih medija i navodima zvaničnika upoznatih s planiranjem, američka vojska već razmatra moguće scenarije vojne operacije protiv Kube, dok su američke obavještajne aktivnosti povezane s otokom posljednjih mjeseci pojačane.

Istovremeno, Kuba prolazi kroz duboku energetsku krizu. Nestanci električne energije postali su dio svakodnevnice, bolnice rade uz pomoć agregata, a nedostatak goriva dodatno paralizira ekonomiju.

Pitanje koje se sada nameće nije samo da li Washington vrši pritisak na Havanu.

Pitanje je mnogo ozbiljnije:

Da li se ekonomski i politički pritisak pretvara u pripremu za vojnu opciju?

Vojni plan postoji – ali invazija nije naređena

Prema informacijama koje su objavili američki mediji, Pentagon je razradio različite scenarije za eventualnu vojnu operaciju protiv Kube.

U tim planovima navodno bi važnu ulogu imala 101. zračno-desantna divizija, jedna od najpoznatijih američkih jedinica sposobnih za izvođenje velikih zračnodesantnih operacija.

Međutim, jednu stvar treba posebno naglasiti.

Postojanje vojnog plana ne znači da je donesena odluka o njegovoj realizaciji.

Američki zvaničnici navodno insistiraju upravo na tome da nikakva konačna odluka o napadu na Kubu nije donesena.

Ali vojni planovi se ne izrađuju zato što ih niko nikada neće koristiti.

Planiranje različitih scenarija dio je standardnog rada velikih vojnih sila. Problem nastaje kada se takvo planiranje pojavi istovremeno s pojačanim obavještajnim aktivnostima, ozbiljnim ekonomskim pritiskom i sve oštrijom retorikom.

Tada pitanje više nije da li plan postoji.

Pitanje je pod kojim okolnostima bi mogao biti aktiviran.

CIA u Havani, američka vojska kod Guantanama

Posebnu pažnju privlače kontakti američkih sigurnosnih i vojnih zvaničnika s Kubom.

Direktor CIA-e John Ratcliffe posjetio je Havanu u maju, gdje je razgovarao s predstavnicima kubanskih sigurnosnih struktura.

U približno istom periodu komandant američke Južne komande sastao se s visokim kubanskim vojnim zvaničnicima u blizini Guantanama.

Na prvi pogled, to može izgledati kao paradoks.

Ako Washington priprema vojnu opciju protiv Havane, zašto istovremeno razgovara s kubanskim zvaničnicima?

Odgovor može biti upravo u prirodi savremenog vojnog i obavještajnog planiranja.

Direktan kontakt može služiti i za pregovore i za prikupljanje informacija.

U krizama je komunikacija između suprotstavljenih strana često posljednja linija koja sprečava pogrešnu procjenu i nekontrolisanu eskalaciju.

Zbog toga sami sastanci nisu dokaz da je napad blizu.

Ali u kontekstu ostalih informacija, svakako zaslužuju pažnju.

Kuba bez goriva – šest velikih nestanaka struje

Dok se u Washingtonu razmatraju geopolitički scenariji, Kubanci se suočavaju s mnogo prizemnijim problemom – kako preživjeti bez električne energije.

Kubanska elektroenergetska mreža posljednjih mjeseci doživjela je više velikih kolapsa.

Nedostatak goriva jedan je od ključnih problema.

Kuba nema dovoljno domaćih energenata da bi mogla normalno održavati svoje termoelektrane i zbog toga u velikoj mjeri zavisi od uvoza.

Kada gorivo ne stigne, posljedice se brzo šire kroz cijeli sistem.

  • Električna energija nestaje.
  • Industrija usporava.
  • Transport trpi.
  • Bolnice se oslanjaju na agregate.

A milioni ljudi ostaju bez osnovnih usluga.

Kubanske vlasti tvrde da je američka politika direktno odgovorna za dio problema i koriste izraz „energetska blokada“.

Washington odbacuje takvu interpretaciju i svoje mjere predstavlja kao ekonomski pritisak na kubanski režim.

Istina je vjerovatno složenija.

Kuba već decenijama ima ozbiljne probleme sa zastarjelom infrastrukturom, nedostatkom ulaganja i lošim upravljanjem energetskim sistemom.

Ali isto tako nije sporno da američke sankcije i ograničenja dodatno otežavaju nabavku goriva, opreme i finansiranje.

Kubanska energetska kriza zato ima i unutrašnju i međunarodnu dimenziju.

Venezuela – karika koja povezuje priču?

Jedan od najvažnijih elemenata u ovoj priči jeste Venezuela.

Kuba je godinama imala poseban odnos s Venezuelom, uključujući značajne energetske veze.

Ako se poremeti dotok venezuelanske nafte, Havana ostaje s mnogo manje mogućnosti za održavanje svog energetskog sistema.

Zbog toga se svaka promjena američke politike prema Venezueli direktno odražava i na Kubu.

U scenariju u kojem Washington istovremeno vrši pritisak na Venezuelu i Kubu, posljedice po Havanu mogu biti mnogo ozbiljnije nego što izgledaju na prvi pogled.

To otvara pitanje:

Da li se Kuba pokušava politički oslabiti prije nego što se uopće razmotri vojna opcija?

Za takvu tvrdnju još nema dovoljno javno dostupnih dokaza da bi se mogla predstaviti kao činjenica.

Ali upravo zbog toga je treba pratiti.

Iran bi mogao biti ključni faktor

Najvažniji element cijele geopolitičke slagalice mogao bi biti – Iran.

Američke vojne snage, obavještajne strukture i logistički kapaciteti trenutno su snažno angažirani na Bliskom istoku.

Velika vojna operacija protiv Kube zahtijevala bi dodatne kapacitete, posebno u području zračnih snaga, logistike, obavještajnog rada i pomorske podrške.

Ako bi se rat s Iranom završio ili značajno smanjio, dio tih resursa mogao bi biti oslobođen.

Zato se u analizama sve češće postavlja pitanje:

Da li je najveća prepreka američkoj vojnoj akciji protiv Kube trenutno upravo Iran?

To ne znači da bi nakon završetka rata automatski uslijedila intervencija.

Ali strateški gledano, završetak jednog velikog rata uvijek mijenja raspoloživost vojnih kapaciteta.

A tada se mijenjaju i opcije koje političko rukovodstvo ima na raspolaganju.

Trump, Rubio i dvije potpuno različite poruke

Američka administracija javno ne govori o neposrednoj invaziji.

Naprotiv.

Američki državni sekretar Marco Rubio govori o političkim i ekonomskim promjenama na Kubi i potrebi da se izvrši pritisak na vlast u Havani.

Istovremeno, kubanska vlast pokušava pokazati određenu spremnost na reforme.

Washington, međutim, te poteze ocjenjuje kao nedovoljne.

To stvara opasnu situaciju.

Ako jedna strana smatra da druga nije napravila stvarne ustupke, a druga vjeruje da će svaki novi ustupak biti proglašen nedovoljnim, prostor za kompromis se stalno smanjuje.

Guantanamo – mjesto gdje se historija još nije završila

U cijeloj priči nemoguće je zaobići Guantanamo.

Američka vojna baza na Kubi jedan je od najtrajnijih simbola komplikovanih odnosa Washingtona i Havane.

Kuba je desetljećima tražila da američka baza bude zatvorena i teritorij vraćen pod punu kontrolu kubanske države.

Sjedinjene Američke Države, međutim, nastavljaju održavati svoje vojno prisustvo.

Zbog toga svaka priča o eventualnom sukobu između SAD-a i Kube automatski dobija dodatnu dimenziju.

Bilo kakav vojni incident u okolini Guantanama mogao bi vrlo brzo prerasti u mnogo veću krizu.

Od sankcija do intervencije – gdje je granica?

Historija američke politike prema Kubi pokazuje da ekonomski pritisak nije nova pojava.

Sankcije, trgovinska ograničenja i politička izolacija traju decenijama.

Ono što bi danas bilo novo jeste eventualni prelazak sa ekonomskog pritiska na direktnu vojnu akciju.

Takav potez bio bi ogroman rizik.

Kuba nije velika vojna sila.

Ali invazija ne bi bila samo pitanje vojne pobjede.

Otvorila bi pitanje okupacije, dugoročnog upravljanja, mogućeg gerilskog otpora, međunarodne osude i reakcije Rusije, Kine i drugih država koje imaju interese u Karibima.

Washington bi morao odgovoriti na pitanje:

Šta dolazi dan poslije?

Jer osvojiti teritorij i stabilizirati državu dvije su potpuno različite stvari.

Kuba nije Iran – i upravo zato bi operacija bila drugačija

Kuba nema nuklearno oružje i ne predstavlja vojnu prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama poput velikih svjetskih sila.

Ali upravo zato potencijalni sukob ne bi bio klasičan rat velikih sila.

Bio bi to rat neposredno uz američku teritoriju.

Kuba se nalazi na strateškom položaju u Karipskom moru, na pragu Floride.

Zbog toga svaki ozbiljan američki vojni potez prema Havani imao bi posljedice daleko izvan samog otoka.

Najvažnije pitanje: šta će Washington uraditi kada Iran utihne?

Za sada nema osnove da se tvrdi da je invazija Kube neizbježna.

Ali ima dovoljno elemenata da se situacija ozbiljno prati.

  • Vojni planovi postoje.
  • Obavještajne aktivnosti su pojačane.
  • Energetska kriza na Kubi produbljuje pritisak na stanovništvo i vlast.
  • Washington traži političke promjene.
  • Havana pokušava odgovoriti reformama koje SAD smatra nedovoljnim.

A iznad svega stoji Iran.

Ako se rat na Bliskom istoku produži, američki vojni kapaciteti ostat će zauzeti.

Ako se sukob smiri, Washington će dobiti više prostora za djelovanje na drugim područjima.

Zato se naredni mjeseci mogu pokazati ključnim.

Ne zato što će Amerika nužno napasti Kubu.

Nego zato što će se tada jasnije vidjeti da li su planovi koje Pentagon priprema samo standardna vojna opcija ili dio šire strategije prema Havani.

Kuba je od Washingtona udaljena samo oko 145 kilometara.

Ali između dvije zemlje danas ne stoji samo tih 145 kilometara mora.

Stoji više od šest decenija hladnog rata, sankcija, revolucije, pokušaja normalizacije odnosa, Guantanama, Venezuele i sada – novih američkih vojnih planova.

Ako Iran utihne, pitanje je hoće li utihnuti i američki pritisak na Kubu – ili će tek tada postati glasniji.

LuPortal