Umjesto skretanja pažnje, izigravanja žrtve i emocionalizacije priče, javnosti treba ponuditi činjenice, dokumente, jasne odgovore i odgovornost za ono što je predmet pitanja

Kada se javni funkcioner ili političar obrača javnosti ili odgovara na pitanje koje može imati političke, finansijske ili etičke posljedice, način na koji će se obratiti javnosti često je jednako važan kao i sam sadržaj odgovora.

Jedno od najlošijih rješenja jeste pokušati promijeniti temu.

  • Umjesto odgovora na pitanje – dobije se priča o političkim protivnicima.
  • Umjesto dokumenata – priča o ličnom integritetu.
  • Umjesto objašnjenja procedure – priča o porodici.
  • Umjesto odgovora na legitimnu kritiku – tvrdnja da je riječ o političkom napadu.

Upravo takav način komunikacije može se prepoznati u objavi jednog političara koji se javnosti obratio povodom pitanja koja se odnose na poslovanje kompanije povezane s njegovom porodicom.

Ovdje nije potrebno ulaziti u to jesu li navodi protiv njega opravdani ili neopravdani. Mnogo je zanimljivije analizirati kako se javnosti ne treba obraćati kada ste suočeni s neugodnim pitanjima.

1. Ne počinjite od svojih političkih protivnika

Ako vas javnost pita ili sko rragujete na tvrdnje koja vas u neku ruku inkriminiraju u vezi konkretnog posla, ugovora, odluke ili mogućeg sukoba interesa, prvo odgovorite na to pitanje.

Nije dobar početak:

– „Suočen sam sa tendencioznim pokušajima političke diskreditacije.“

Još je problematičnije tvrditi da takvi napadi „dovoljno govore o fair-playu opozicionih aktera“.

Time se prije odgovora na pitanje pokušava odrediti ko je kriv, ko je napadač, a ko žrtva.

Mnogo je jednostavnije reći:

„Evo šta se dogodilo. Evo datuma. Evo ugovora. Evo vrijednosti. Evo procedure. Evo moje uloge u svemu tome.“

Ako činjenice zaista idu u vašu korist, one će same odraditi posao.

2. Zaboga, ne izigravajte žrtvu

Političar koji se suočava s kritikama i legitimnim pitanjima nije nužno žrtva.

  • Kritika nije automatski napad.
  • Pitanje nije automatski blaćenje.
  • Provjera poslovanja nije automatski politički progon.

Naravno, postoje i nefer napadi. Ali javni funkcioner koji želi uvjeriti javnost u svoju nevinost ne bi trebao očekivati da mu javnost vjeruje samo zato što je sebe opisao kao žrtvu.

Najbolji odgovor na ozbiljnu optužbu nije:

„Napadaju mene i moju porodicu.“

Najbolji odgovor je:

„Evo dokumentacije koja pokazuje šta se dogodilo.“

3. Nikafa ne koristite porodicu kao štit od javnog pitanja – tako je uvlačite u javnimptostor

Ovo je možda najosjetljiviji dio.

Ako je predmet javnog interesa poslovanje firme povezane sa članom porodice javnog funkcionera, činjenica da je riječ o porodici ne znači da je tema automatski privatna.

Naravno, članovi porodice imaju pravo na privatnost i nije prihvatljivo iznositi nebitne privatne detalje samo da bi ih se diskreditovalo.

Ali postoji ogromna razlika između:

  • napada na porodicu i
  • pitanja o poslovnom odnosu firme člana porodice sa javnim institucijama.

Ta dva pitanja ne treba namjerno spajati.

Ako postoji legitimno pitanje o poslu, odgovor treba dati na posao.

4. Ne pretvarajte biografiju u dokaz

U analiziranom obraćanju veliki prostor posvećen je životnoj priči – djetinjstvu, gubitku roditelja, sportskim uspjesima i međunarodnoj licenci.

Sve to može biti istinito i vrijedno poštovanja.

Ali pitanje je:

Šta to dokazuje u vezi sa konkretnim poslovnim aranžmanom?

Gotovo ništa.

Čovjek može biti vrhunski sportista, humanista, naučnik ili osoba teške životne priče i istovremeno biti predmet potpuno legitimnog pitanja o poslovanju svoje firme.

I obrnuto.

Zato biografije nisu odgovor na pitanja o političkom radu ili poslovnim aktivnostima.

5. Ne pokušavajte diskreditovati onoga ko postavlja pitanje

Formulacije poput:

  • „kada ponestane argumenata“
  • „politička podmetanja“
  • „tendenciozni napadi“
  • „opozicioni akteri“
  • „nefer igra“

imaju jednu zajedničku funkciju – pokušavaju čitaocu sugerisati da je problem onaj ko pitanje postavlja, a ne pitanje koje je postavljeno.

To je klasičan primjer argumenta usmjerenog prema osobi umjesto prema tvrdnji.

Ako neko tvrdi da je posao bio sporan, odgovor nije:

„Vi ste opozicija.“

Odgovor je:

„Nije bio sporan iz tih i tih razloga.“

6. Ne pretvarajte transparentnost u parolu

  • „Nemam šta skrivati.“
  • „Sve je transparentno.“
  • „Sve je dostupno institucijama.“

To zvuči dobro, ali javnosti ne daje mnogo ako iza toga ne slijede konkretni dokazi.

Prava transparentnost izgleda ovako:

  • Objavite dokument.
  • Objasnite proceduru.
  • Navedite datum.
  • Navedite ko je donio odluku.
  • Objasnite ko je imao kakvu ulogu.
  • Objasnite postoji li sukob interesa i kako je on riješen.

To je transparentnost.

Sve ostalo je uglavnom deklaracija o transparentnosti.

Uostalom, ako se već obraćate građanima (vjerovatno i glasačima) upućivati ih gdje su odgovori – umjesto da im ih vi odmah i konkretno date – znači da očekujete od njih da idu tražiti dokumente i istražuju procedure, što je u najmanju ruku neozbiljno ako ne i bezobrazno

7. Ne odgovarajte na političku kritiku političkim sloganima

Ako je pitanje političko, političar će prirodno željeti odgovoriti politički, ali kada je pitanje konkretno i provjerljivo, politički odgovor može napraviti više štete nego koristi.

Što je pitanje konkretnije, odgovor bi trebao biti konkretniji.

Ako se pita Kada je ugovor potpisan – odgovor je datum.

Ako se pita Kolika je vrijednost – odgovor je iznos.

Ako se pita Ko je potpisao – odgovor je ime i funkcija.

Ako se pita Je li javni funkcioner u vrijeme sklapanja ugovora bio na funkciji – dgovor je „da“ ili „ne“, uz objašnjenje.

Ne treba deset pasusa o opoziciji.

Kako se onda pravilno obraćati javnosti?

Prije svega – smireno.

Zatim – precizno.

I najvažnije – provjerljivo.

Dobar odgovor javnosti mogao bi imati vrlo jednostavnu strukturu:

Prvo: priznajte pitanje.

„Postavljeno je pitanje o poslovanju kompanije …“

Drugo: navedite činjenice.

„Dva ugovora zaključena su tog i tog datuma, u vrijednosti toliko i toliko.“

Treće: objasnite svoju ulogu.

„U vrijeme zaključenja ugovora nisam obavljao funkciju …“

Četvrto: objasnite proceduru.

„Ugovori su zaključeni kroz tu i tu proceduru, a odluku je donio taj organ.“

Peto: ponudite dokumentaciju.

Ako je moguće ilustrovati kroz par strsnica dokumenata – objsvite ih / sko je dokumentacija obimba i uaista su „svi dokumenti dostupni javnosti i nadležnim institucijama“ – OBAVEZNO OBJAVITE LINKOVE.

Šesto: odgovorite na pitanje sukoba interesa.

Ako postoji pravni ili etički aspekt, treba ga direktno objasniti, a ne preskočiti.

I tek onda, ako je potrebno, možete reći da smatrate da se slučaj politički zloupotrebljava.

Ali to treba biti dodatak odgovoru, a ne zamjena za odgovor.

Javnost ne treba uvjeravati da ste dobra osoba

U političkoj komunikaciji postoji jedna velika greška: pokušaj da se na pitanje o postupku odgovori dokazivanjem vlastitog karaktera.

  • „Ja sam pošten.“
  • „Moja porodica je časna.“
  • „Moja supruga je vrijedna.“
  • „Ja radim za građane.“

Sve to može biti istina, ali javnost ne može provjeravati nečiji karakter na osnovu takvih rečenica.

  • Može provjeriti dokument.
  • Može provjeriti datum.
  • Može provjeriti iznos.
  • Može provjeriti proceduru.
  • Može provjeriti odluku.

Zato je u javnom životu, ako govorite istinu i ako ste zaista žrtva podmetanja, najbolji oblik samoodbrane često upravo onaj najdosadniji: činjenice.

Najveća greška: promijeniti temu i misliti da je odgovoreno

Kada se sa pitanja o konkretnom poslu pređe na priču o opoziciji, političkom progonu, porodici, životnoj tragediji, sportskim uspjesima i vlastitom karakteru, dogodilo se nešto vrlo jednostavno:

na prvobitno pitanje nije odgovoreno.

Tema je samo promijenjena.

To se u političkoj komunikaciji može opisati kao skretanje pažnje, emocionalizacija, igranje uloge žrtve, personalizacija problema i diskreditacija kritičara.

Ponekad takva strategija može biti vrlo efikasna prema vlastitim političkim simpatizerima.

Ali prema građaninu koji samo želi znati šta se dogodilo, zašto se dogodilo i je li sve urađeno po pravilima, ona ostavlja potpuno drugačiji utisak.

Ne tražite od javnosti da vam vjeruje – dajte joj mogućnost da provjeri

To bi možda trebalo biti osnovno pravilo svakog javnog funkcionera.

Kada vas napadnu, nemojte prvo objašnjavati zašto su oni loši.

Kada vas kritikuju, nemojte prvo objašnjavati koliko ste vi dobri.

Kada se spomene porodica, nemojte njenu životnu priču koristiti kao štit.

I ako imate činjenice na svojoj strani, nemojte ih zatrpavati emocijama.

Dajte javnosti činjenice, dokumente i kontekst, a onda neka javnost sama zaključi ko je u pravu.

Jer političar koji vjeruje činjenicama nema potrebu da od javnosti pravi navijače.

Dovoljno je da joj omogući da bude – javnost.

LuPortal