Prvi rezultati ne daju jasnog pobjednika u borbi za vlast, a čak ni eventualna smjena Benjamina Netanyahua ne bi automatski značila zaustavljanje širenja izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali ili kraj vojne kontrole Gaze. Najveća promjena mogla bi biti ograničavanje utjecaja krajnje desnice, ali glavni izraelski politički blokovi i dalje odbacuju palestinsku državnost.

Izraelski parlamentarni izbori 27. oktobra 2026. završeni su bez jasnog pobjednika koji bi mogao samostalno formirati vladu. Prema izvještajima od 28. oktobra, Benjamin Netanyahu i njegov Likud ostali su vodeća pojedinačna politička snaga, ali to ne znači da je Netanyahu osigurao novi premijerski mandat.

S druge strane, opozicioni blok predvođen Gadijem Eisenkotom nije osigurao parlamentarnu većinu. Prvi rezultati i projekcije ukazuju na izuzetno složenu raspodjelu mandata, u kojoj bi arapske stranke mogle imati važnu ulogu u pregovorima o formiranju vlade. Za većinu u Knessetu, izraelskom parlamentu sa 120 mjesta, potrebno je 61 poslanik.

Zato je prerano govoriti o pobjedi opozicije ili definitivnom porazu Netanyahua. Međutim, izborni rezultat već otvara mnogo važnije pitanje: može li promjena vlasti promijeniti izraelsku politiku prema Palestincima ili će se promijeniti samo način na koji se ta politika provodi?

Netanyahu oslabljen, ali ne i politički poražen

Netanyahu je kampanju zasnivao na sigurnosti, vojnim uspjesima i tvrdnji da je Izraelu potrebno snažno desničarsko vodstvo. Njegovi protivnici naglašavali su odgovornost za sigurnosne propuste koji su prethodili napadu Hamasa 7. oktobra 2023, posljedice ratova i duboku političku podijeljenost izraelskog društva.

Eisenkot, bivši načelnik Generalštaba izraelske vojske, predstavio se kao alternativa koja može promijeniti način upravljanja državom i ograničiti utjecaj najradikalnijih partnera dosadašnje vlasti.

Ipak, između dvojice političara postoje i značajne sličnosti. Obojica zastupaju čvrst sigurnosni pristup, zahtijevaju uklanjanje Hamasa s vlasti u Gazi i odbacuju uspostavljanje nezavisne palestinske države u sadašnjim političkim okolnostima.

To je ključna činjenica za razumijevanje mogućih posljedica izbora.

Čak i ako Netanyahu ne uspije sastaviti novu vladu, Izrael neće automatski dobiti vodstvo koje podržava povlačenje s okupiranih teritorija ili priznanje palestinske državnosti. Za takav zaokret bio bi potreban mnogo dublji politički preokret od same promjene premijera.

Zapadna obala: može li se zaustaviti širenje naselja?

Najvidljivije razlike između Netanyahua i Eisenkota odnose se na izraelska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali.

Tokom Netanyahuovih vlada širenje naselja i jačanje izraelske kontrole nad palestinskim teritorijama postali su važni dijelovi politike desničarske koalicije. Krajnje desničarski ministri, među kojima su Bezalel Smotrich i Itamar Ben-Gvir, zagovarali su još odlučnije teritorijalno učvršćivanje Izraela, a dio njihovog političkog kruga podržava i aneksiju okupiranih područja.

Izraelska naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji međunarodna zajednica u velikoj većini smatra nezakonitim prema međunarodnom pravu, što izraelska vlada osporava. Njihovo širenje istovremeno otežava stvaranje teritorijalno povezane palestinske države.

Eisenkot je kritikovao politiku koja omogućava nekontrolisano širenje naselja i protivio se planu izgradnje u području E1, istočno od Jerusalema. Takav projekt mogao bi dodatno otežati teritorijalnu povezanost palestinskih područja na Zapadnoj obali.

Šta bi se moglo promijeniti?

Ako Eisenkot uspije formirati vladu bez Smotricha i Ben-Gvira, moglo bi doći do ograničavanja najradikalnijih projekata, odlučnijeg djelovanja protiv nasilja ekstremističkih doseljenika i uklanjanja pojedinih nelegalnih ispostava naselja prema izraelskom pravu.

To bi bio značajan pomak u odnosu na politiku vlade koja je doseljenicima pružala snažnu političku podršku.

Ali postoji važna granica.

Eisenkot ne zagovara evakuaciju svih izraelskih naselja niti povratak na granice iz 1967. godine kao osnovu za palestinsku državu. Prema njegovim javno iznesenim stavovima, postojeća naselja koja Izrael smatra legalnim trebala bi ostati, a budući teritorijalni aranžman morao bi zadržati izraelsku sigurnosnu kontrolu.

Drugim riječima, moguće je usporavanje širenja naselja bez napuštanja politike zadržavanja većeg dijela teritorijalne kontrole.

To je suštinska razlika između izraelske krajnje desnice, koja otvoreno zagovara aneksiju, i dijela centra koji želi disciplinovaniju i međunarodno manje konfliktu politiku, ali ne prihvata punu palestinsku suverenost.

Gaza: promjena uprave ne znači i kraj vojne kontrole

Gaza ostaje drugo ključno pitanje izraelske politike.

Nakon napada Hamasa 7. oktobra 2023. i izraelske vojne kampanje koja je uslijedila, teritorija je pretrpjela ogromna razaranja, masovno raseljavanje stanovništva i dugotrajnu humanitarnu krizu. Pitanje ko će upravljati Gazom nakon rata ostalo je jedno od najtežih pitanja regionalne politike.

Netanyahuova krajnje desničarska koalicija uključivala je političare koji su zagovarali ponovno naseljavanje Gaze izraelskim stanovništvom i iseljavanje Palestinaca. Takvi planovi izazvali su snažno protivljenje međunarodne zajednice.

Eisenkot bi mogao biti manje sklon takvim idejama, ali to ne znači da bi odustao od izraelskih vojnih ciljeva.

Njegov pristup uključuje uklanjanje Hamasa s vlasti, a nastavak vojnog djelovanja ostaje mogućnost ako se taj cilj ne ostvari. Prema izvještajima o njegovom programu, predviđa se i vremenski okvir za okončanje Hamasove uprave, uz mogućnost oslanjanja na diplomatski proces ili vojnu silu.

Šta bi se moglo promijeniti?

Vlada bez krajnje desnice mogla bi smanjiti političku podršku ponovnom naseljavanju Gaze i biti spremnija na dogovor s međunarodnim posrednicima o budućoj civilnoj upravi.

Mogla bi se otvoriti i mogućnost drugačijeg odnosa prema obnovi, humanitarnoj pomoći i organizovanju palestinskih institucija.

Ali to bi bili stvarni pomaci samo ako bi ih pratili konkretni rezultati: sigurnost za civile, povratak raseljenih, obnova infrastrukture i stvarno palestinsko učešće u upravljanju teritorijom.

Šta bi moglo ostati isto?

Najveći kontinuitet mogao bi biti zahtjev da Hamas izgubi vojnu i upravljačku moć, uz zadržavanje izraelske slobode vojnog djelovanja.

Ako nova vlada ne ponudi održiv politički aranžman, Gaza bi mogla ostati pod dugotrajnom izraelskom vojnom kontrolom ili u stanju stalne nesigurnosti, bez jasnog puta prema samoupravi i obnovi.

Zato nije dovoljno pitati ko će zamijeniti Netanyahua. Potrebno je pitati hoće li Izrael promijeniti ciljeve prema Gazi ili samo sredstva kojima ih pokušava ostvariti.

Palestinska država: izbori nisu donijeli jasan zaokret

Ovo je možda najvažniji zaključak cijele analize.

U međunarodnoj diplomatiji rješenje s dvije države podrazumijeva nezavisnu Palestinu uz Izrael. Međutim, vodeći politički blokovi u aktuelnoj izraelskoj izbornoj utrci ne prihvataju takvo rješenje u njegovom uobičajenom obliku.

Eisenkot je javno odbacio ideju da bi se palestinska država trebala uspostaviti u sadašnjim okolnostima. Njegov model predviđa određeni oblik palestinske samouprave, ali bez pune suverenosti, vojske i bez odustajanja od izraelske sigurnosne kontrole.

Takva pozicija može biti manje radikalna od programa koji zagovara aneksiju, ali nije isto što i prihvatanje palestinske državnosti.

A upravo je to problem koji se ne može riješiti samo promjenom premijera.

Ako se nastavi širenje naselja, ako se palestinska teritorija dodatno fragmentira i ako Izrael zadrži odlučujuću kontrolu nad granicama i sigurnošću, prostor za uspostavljanje održive palestinske države postajat će sve uži.

Zato bi se eventualna promjena izraelske vlade mogla pokazati značajnom u ograničavanju najradikalnijih poteza, ali nedovoljnom za rješavanje osnovnog političkog sukoba.

Ko će formirati vladu i kakvu će cijenu platiti?

Prema prvim rezultatima, Netanyahuov blok i opozicija nemaju jednostavan put do parlamentarne većine. Arapske stranke mogle bi imati presudnu ulogu u pokušaju formiranja vlade, ali saradnja s njima ostaje politički sporna među vodećim jevrejskim strankama.

Netanyahu odbacuje vladu koja bi zavisila od arapskih stranaka, dok se i Eisenkot suočava s ograničenjima u pogledu takve saradnje. To znači da će pregovori zavisiti od spremnosti manjih stranaka na kompromis, ali i od toga ko će biti spreman promijeniti ranije postavljene političke crvene linije.

Ako Netanyahu uspije sastaviti vladu uz podršku krajnje desnice, nastavak širenja naselja i oštre politike prema Gazi ostaje realna mogućnost.

Ako Eisenkot formira vladu s centrističkim partnerima, mogao bi ograničiti utjecaj Smotricha i Ben-Gvira, ali bi i dalje morao voditi računa o izraelskom biračkom tijelu koje u velikoj mjeri daje prednost sigurnosnoj kontroli nad teritorijalnim ustupcima.

Ako nijedan blok ne uspije osigurati većinu, politička neizvjesnost mogla bi se produžiti, a Netanyahu bi ostao na čelu vlade u tehničkom mandatu dok traju pregovori.

Zato izborni rezultat sam po sebi još ne određuje konačni pravac izraelske politike.

Izrael može promijeniti premijera, a zadržati ključne ciljeve

Izraelski izbori otvorili su mogućnost političke promjene, ali nisu donijeli jasan odgovor na pitanje budućnosti Palestinaca.

Netanyahuov politički blok suočava se s ozbiljnim izazovom, ali još nije potvrđeno da je izgubio vlast. Eisenkot je dobio priliku da ponudi alternativu, ali njegov program ne predstavlja potpuni raskid s dosadašnjom izraelskom politikom prema okupiranim teritorijama.

Najveća moguća promjena bila bi ograničavanje utjecaja krajnje desnice, zaustavljanje pojedinih najradikalnijih projekata naseljavanja i drugačiji pristup budućnosti Gaze.

Međutim, ako se nastave širenje postojećih naselja, izraelska vojna kontrola i odbacivanje palestinske državnosti, temeljni odnos moći ostat će gotovo nepromijenjen.

Za Palestince nije presudno samo ko će biti izraelski premijer. Presudno je hoće li nova vlast prestati širiti kontrolu nad njihovom zemljom i omogućiti im stvarnu političku budućnost.

Promjena političkog stila može ublažiti neke posljedice. Ali bez promjene teritorijalne politike i odnosa prema palestinskom suverenitetu, teško je govoriti o stvarnom zaokretu.

Upravo će se po tome mjeriti da li su izraelski izbori donijeli promjenu vlasti ili samo novu verziju politike koja je palestinsku državnost godinama udaljavala od stvarnosti.

Napomena: Izborni rezultati navedeni u tekstu preliminarni su prema izvještajima dostupnim 28. oktobra 2026. godine. Konačan sastav vlade i njena politika prema Palestincima još nisu utvrđeni.

Izvori: Reuters, Associated Press, The Times of Israel, Analiza: LuPortsl