Dok Srbija podiže nivo sigurnosne prijetnje na najviši stepen, ostaju nepoznati identitet i puna pozadina napadača. Vremenski kontekst, političke okolnosti i nedostatak odgovora otvaraju prostor za sumnje, ali i zahtijevaju oprez prije donošenja zaključaka.

Napad na pripadnika Žandarmerije koji je obezbjeđivao Ambasadu Izraela u Beogradu, u kojem je policajac ubio maloljetnog napadača, srbijanske vlasti su okarakterisale kao teroristički čin. Ministar unutrašnjih poslova u tehničkom mandatu Ivica Dačić saopćio je da je napadač nasrnuo na žandarma s dva noža, uzvikujući „Allahu ekber“, te da je policajac djelovao u samoodbrani.

Prema informacijama koje su objavili srbijanski mediji, policija sumnja da je riječ o maloljetniku iz Šapca. Dačić je iznio i tvrdnje da je napadač bio pristalica Islamske države, pozivajući se na navodne simbole te organizacije na njegovom Instagram profilu.

Nakon događaja podignut je nivo opasnosti od terorizma na najviši, crveni stepen. Međutim, uz zvaničnu verziju događaja, ostaje niz pitanja na koja javnost zaslužuje jasne i provjerljive odgovore.

Ko je bio napadač i šta je policija znala o njemu?

Prije svega, potrebno je utvrditi identitet ubijenog mladića, njegove godine, porodične i društvene okolnosti, eventualnu raniju povezanost s ekstremističkim grupama te da li je odranije bio poznat policijskim i sigurnosnim službama.

Dačićeva izjava da su ga službe pratile posebno je značajna. Ako je to tačno, postavlja se pitanje zbog čega nije spriječen napad na objekt koji se smatra posebno osjetljivim sa sigurnosnog aspekta. Kakva su saznanja službe imale, koliko dugo su ga pratile i jesu li postojale konkretne indicije da bi mogao počiniti nasilje?

Ako su sigurnosne službe pratile njegov Instagram profil i njega lično, logično je pretpostaviti da raspolažu podacima o njegovom identitetu. Zašto se onda samo sumnja da je to ta osoba u jesto da se identitet navodnog napadača zvanično objavi – i šta je razlog takve šutnje nadležnih institucija?

Javnosti bi trebalo predočiti i šta je do sada utvrđeno analizom njegovih profila na društvenim mrežama, komunikacije i drugih relevantnih dokaza. Eventualne tvrdnje o narkoticima, psihičkom stanju ili drugim ličnim okolnostima ne mogu se uzimati kao činjenice bez potvrde nadležnih institucija.

Važno je i pitanje snimaka. Snimak madzornih kamera očito postoji, ali je iz nekog razloga javnosti prikazan samo dio nakon “napada” umjesto da se prikaže cijeli snimak koji prikazuje tok cijelog događaja?

Zašto je objavljen samo dio snimka nakon napada a ne cijeli snimak sa samim napadom?

Činjenica da identitet napadača još nije zvanično potvrđen, prema dostupnim informacijama, sama po sebi nije dokaz nepravilnosti. Ipak, u slučaju s ovakvim sigurnosnim i političkim posljedicama, transparentnost institucija od posebnog je značaja.

Zašto baš sada i zašto izraelska ambasada?

Nemoguće je zanemariti politički trenutak u kojem se događaj desio. Srbija prolazi kroz duboke političke promjene, a pitanje odgovornosti ljudi iz sigurnosnog aparata povezanih s vlašću Aleksandra Vučića sve je značajnije.

Zato se nameće pitanje može li ovaj događaj utjecati na političku situaciju, skrenuti pažnju javnosti s drugih tema ili poslužiti kao argument za jačanje sigurnosnih ovlaštenja i prisustva policije.

Zašto je meta bila upravo izraelska ambasada? Kakva je bila namjera napadača i postoji li dokaz da je djelovao samostalno ili kao dio šire mreže?

U javnosti postoje različiti politički stavovi prema Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, čak i kada bi se moglo govoriti o različitim nivoima društvenog nezadovoljstva prema tim državama, to samo po sebi ne objašnjava izbor mete. Odgovor se mora tražiti u dokazima, a ne u pretpostavkama o tome koga građani više ili manje podržavaju.

Vučić, Izrael i pitanje političkog opstanka

Aleksandar Vučić godinama je njegovao bliske odnose s Izraelom. Zbog toga se, u kontekstu političkih previranja u Srbiji, može postaviti pitanje kakve će posljedice ovaj incident imati na njegove međunarodne odnose i unutrašnju političku poziciju.

Može li proglašavanje najvišeg stepena terorističke opasnosti ojačati poziciju dijela sigurnosnog aparata koji se povezuje s dosadašnjom vlašću? Može li se sigurnosna kriza iskoristiti za stvaranje atmosfere straha, opravdavanje novih mjera ili mobilizaciju političke podrške?

Mogu se postaviti i pitanja o očekivanoj podršci iz inostranstva. Da li Vučić računa na razumijevanje i pomoć međunarodnih saveznika u trenutku kada se suočava s ozbiljnim političkim izazovima? Može li se to porediti s podrškom koju je Milorad Dodik dobijao od mađarskog premijera Viktora Orbána u periodima pojačanog pritiska i prijetnji pravnim posljedicama?

Ipak, takva poređenja imaju granice. Nema javno potvrđenih dokaza da Izrael, Mossad ili bilo koja druga strana ima veze s napadom, niti da je incident organizovan kako bi se Vučiću pomoglo da se vrati na vlast ili zadrži politički utjecaj. Bez dokaza, takve tvrdnje ostaju u domenu političkih spekulacija.

Je li riječ o „false flag“ operaciji?

Pojam „false flag“ označava operaciju u kojoj se stvarni organizator pokušava prikriti, a odgovornost ili krivica pripisati drugoj strani. U politički napetim okolnostima takva mogućnost može postati predmet javnih rasprava, ali sama sumnja nije dokaz da je takva operacija zaista izvedena.

U ovom slučaju za sada nema javno predočenih dokaza da je napad insceniran, organizovan ili namjerno iskorišten kao dio unaprijed pripremljenog plana. Nije opravdano takav zaključak predstavljati kao činjenicu.

Ali nije opravdano ni svako pitanje o okolnostima događaja unaprijed odbaciti kao neosnovano. Javnost ima pravo tražiti provjerljive informacije o identitetu napadača, njegovim vezama, sigurnosnim propustima i dostupnim snimcima.

Upravo bi transparentna istraga, uz objavljivanje dokaza koje je moguće učiniti dostupnim bez ugrožavanja postupka, mogla otkloniti sumnje i spriječiti širenje teorija koje nastaju u vakuumu informacija.

Vučić neće otići bez borbe?

Bez obzira na to kako će se rasplesti slučaj napada na izraelsku ambasadu, politička budućnost Aleksandra Vučića ostaje pitanje od šireg značaja za Srbiju i region.

Ako se politički sistem zaista mijenja, logično je očekivati da će se otvoriti pitanja odgovornosti za odluke, zloupotrebe i postupke iz prethodnog perioda. Koliko će te odgovornosti biti i hoće li dovesti do sudskih postupaka, može se utvrditi samo na osnovu dokaza i zakonitih procedura.

Može se očekivati da se političari koji se suočavaju s gubitkom moći pokušavaju zadržati na pozicijama različitim sredstvima. Međutim, ne treba unaprijed tvrditi da će Vučić posegnuti za konkretnim potezima, niti svaki krizni događaj automatski povezivati s njegovim političkim interesima.

Jedno je, ipak, jasno: što su politički ulozi veći, to je važnije da institucije djeluju profesionalno, a javnost dobije pouzdane informacije.

Napad na izraelsku ambasadu mora biti istražen bez političkih prečica. Ako postoje dokazi o terorizmu, oni moraju biti predstavljeni i procesuirani. Ako postoje propusti sigurnosnih službi, i oni moraju biti ispitani. A ako se pojave indicije o političkoj instrumentalizaciji događaja, ni taj aspekt ne smije biti izuzet od provjere.

U suprotnom, nedostatak transparentnosti samo će produbljivati sumnje i dodatno urušavati povjerenje u institucije.

Izvori: RTS, N1 Srbija, Vreme, Telegraf.rs, Blic i Euronews Srbija. Analiza: LuPortal.