Dok se Evropa sve više oslobađa granica koje su je vijekovima dijelile, na Balkanu se ponovo slave simboli iz vremena kada su upravo te podjele proizvodile ratove, zločine i nove granice. Najveći paradoks je što su oni koji danas veličaju nacionalističke mitove često najmanje zainteresovani za stvarne probleme građana – plate, poslove, institucije i odlazak mladih.

Fotografija uposlenika Granične policije Bosne i Hercegovine, sa majicom na kojoj je lik četničkog vojvode Momčila Đujića, sama po sebi možda bi mogla biti tek još jedan primjer privatnog političkog ili historijskog opredjeljenja.

Ali kada se ta fotografija pojavi u kontekstu zabave na kojoj su, prema pisanju Istrage, bili okupljeni pripadnici Granične policije srpske nacionalnosti, uz četničke pjesme i simbole, pitanje prestaje biti samo privatno.

Postaje pitanje kakvu poruku šalju ljudi koji rade u instituciji države Bosne i Hercegovine.

Prema navodima Istrage, zabava je održana 9. augusta, a organizator je bio Dejan Jovičić, koji je proslavljao unapređenje na mjesto komandira Terenskog ureda Granične policije BiH u Višegradu. Istraga potom povezuje ovaj događaj i sa incidentom na graničnom prijelazu Karakaj, u kojem je policajac, prema policijskom izvještaju, u alkoholisanom stanju fizički napao kolegicu.

Naravno, ne treba jednu stvar automatski povezivati s drugom bez dokaza. Odgovornost za eventualni fizički napad individualna je stvar i treba je utvrditi nadležni organ.

Ali pitanje simbolike ostaje.

I možda je upravo zato najzanimljivije vratiti se čovjeku čiji se lik, prema navodima Istrage, pojavio na majici.

Momčilo Đujić i lekcija koju nacionalistički mitovi preskaču

Đujić se danas u dijelu nacionalističkih krugova pokušava predstavljati kao simbol srpstva i borbe za srpske interese.

Historija je, međutim, mnogo složenija i mnogo neugodnija za takve mitove.

Đujićeve četničke formacije tokom Drugog svjetskog rata sarađivale su s italijanskim okupacionim vlastima. Nakon kapitulacije Italije, njegovi ljudi ulaze i u saradnju s Nijemcima, a krajem rata Đujićeve snage traže izlaz prema teritoriji pod njemačkom kontrolom. Postoje dokumentovani izvori o saradnji četničkih formacija sa njemačkim snagama, a akademska literatura bilježi i sporazum prema kojem je Ante Pavelić u decembru 1944. naredio snagama NDH da omoguće prolaz Đujićevoj grupi od oko 6.000 ljudi.

Dakle, iza današnjeg romantiziranja „čiste nacionalne borbe“ nalazi se historija u kojoj su se, kada su to diktirali ratni interesi, sklapali dogovori sa Italijanima, Nijemcima, pa čak i vlastima NDH.

To nije nikakav izuzetak.

To je jedna od velikih lekcija evropske historije 20. stoljeća:

ideologije mogu govoriti o vječnoj mržnji, ali politički interesi vrlo često poznaju samo trenutne saveznike.

Zato je posebno ironično kada se danas četništvo predstavlja kao neka vrsta romantičnog, nepokolebljivog nacionalnog ideala.

Njegova ratna historija pokazuje upravo suprotno – pragmatično prilagođavanje različitim centrima moći kada je to odgovaralo ciljevima na terenu.

A gdje smo mi danas?

Gotovo osamdeset godina kasnije, Evropa je uradila nešto što je nekada izgledalo nezamislivo.

Francuska i Njemačka, nekadašnji neprijatelji, postale su stub evropske integracije.

Granice koje su nekada bile povod za ratove postale su mjesta kroz koja ljudi prolaze uz minimalne kontrole.

Mladi Evropljani studiraju, rade, putuju i žive preko nekadašnjih krvavih granica.

A na Balkanu se još uvijek povremeno vraćamo simbolima koji pripadaju vremenu rovova, etničkih čišćenja, okupacija i masovnog stradanja.

Zašto?

Zato što nacionalizam nije samo ideologija.

On je često i veoma praktičan politički alat.

Kada vlast nema dovoljno dobrih odgovora na pitanje zašto ljudi odlaze, zašto su plate niske, zašto institucije ne funkcionišu, zašto javna preduzeća tonu, zašto se čeka na posao ili zašto se godinama grade isti kilometri puteva – uvijek je lakše ponuditi neku drugu temu.

  • „Naši“ protiv „njihovih“.
  • „Naša nacija“ je ugrožena.
  • „Naši“ moraju biti složni.
  • „Njihovi“ čekaju svoju priliku.
  • …

I tako se građanin, umjesto pitanjem „Šta ste uradili za mene?“, počinje baviti pitanjem „Ko je veći Srbin, Bošnjak ili Hrvat?“

To je savršen teren za političke elite.

Jer dok se građani međusobno prebrojavaju po nacionalnom ključu, mnogo je manje prostora za pitanje koliko košta javna nabavka, ko dobija posao, gdje odlazi javni novac, zašto mladi odlaze i ko je odgovoran za loše rezultate vlasti.

Nacionalizam tada postaje dimna zavjesa.

Ne samo srpski.

Isto vrijedi za bošnjački, hrvatski i svaki drugi nacionalizam koji građaninu pokušava objasniti da je njegov osnovni problem – onaj drugi.

A nije.

Njegov osnovni problem je često mnogo jednostavniji: loša vlast, korupcija, nepotizam, slabe institucije, ekonomska stagnacija i političke elite koje se decenijama međusobno smjenjuju, a građani sve češće odlaze.

Zato nije problem samo u tome što neko nosi majicu sa likom četničkog vojvode.

Problem je mnogo dublji kada takva simbolika postane poželjna ili prihvatljiva u institucijama države.

Jer policajac koji predstavlja državu ne bi smio građanima slati poruku da su ratne ideologije važnije od države koju je dužan štititi.

Ali isto tako, rješenje nije u tome da se jedan nacionalizam suprotstavi drugim.

Rješenje je upravo suprotno – da se prestane živjeti kroz nacionalne rovove.

Bosna i Hercegovina ne može naprijed ako će svaka generacija ponovo dokazivati ko je bio veći junak u ratu njihovih djedova.

Može naprijed ako bude mjerila vlast po tome koliko je ljudi zaposleno, koliko mladih ostaje, kakve su plate, kakve su škole, kakvo je zdravstvo, kakve su institucije i koliko je građanin zaštićen od samovolje vlasti.

Jer nacionalistička politika uvijek ima jednostavan odgovor na složena pitanja:

  • „Krivi su oni.“

Ozbiljna demokratija traži mnogo neugodnije pitanje:

  • „A šta ste vi uradili?“

Možda je upravo to pitanje koje bi u Bosni i Hercegovini trebalo ponavljati mnogo češće.

Ne samo prema onima koji veličaju četnike.

Nego prema svima koji svoje političke neuspjehe pokušavaju sakriti iza zastava, nacionalnih mitova i historijskih kostima.

Jer 21. stoljeće ne bi trebalo biti vrijeme u kojem se mladi ljudi svađaju oko toga čiji je ratni vojvoda bio veći junak.

Trebalo bi biti vrijeme u kojem se pitaju zašto moraju napustiti vlastitu zemlju da bi imali normalan život.

LuPortal na osnovu članka Istraga.ba – Fotografije: Istraga.ba