Nakon promjene vlasti u Unsko-sanskom kantonu razriješeno je šest savjetnika bivšeg premijera Mustafe Ružnića. Njihov angažman otvara pitanja o političkom kadroviranju, troškovima i odgovornosti prema javnom novcu

Stupanjem na dužnost premijera Unsko-sanskog kantona, Ibrahim Dizdarić razriješio je šest savjetnika koje je u svom kabinetu imao njegov prethodnik Mustafa Ružnić.

Prema javno dostupnim informacijama, njihova mjesečna primanja približavala su se iznosu od 3.000 KM po savjetniku. To znači da je šest savjetničkih pozicija samo na nivou navedenih primanja predstavljalo oko 18.000 KM mjesečno, odnosno približno 216.000 KM godišnje, bez dodatnog uračunavanja troškova poreza i doprinosa.

Po jedan savjetnik za svaku stranku?

Posebnu pažnju privlači informacija da su stranke koje su činile tadašnju parlamentarnu većinu imale po jednog svog savjetnika u kabinetu premijera.

Takva praksa sama po sebi nije dokaz nezakonitosti, ali opravdano otvara pitanje jesu li savjetnici imenovani zbog stvarnih potreba kabineta ili kao dio političkog dogovora i raspodjele funkcija.

Ako je riječ o stručnim pozicijama, javnost bi trebala znati koji su bili kriteriji za izbor, koje su poslove savjetnici obavljali i kakve su rezultate ostvarili.

Savjetnici ministara

Prema dostupnim informacijama, odlazeća Vlada USK prvi put je koristila mogućnost imenovanja savjetnika ministara.

Posebno se navodi slučaj ministra obrazovanja, kojem je nakon hapšenja i pokretanja istrage bilo onemogućeno obavljanje ministarske dužnosti. U tom ministarstvu bila su imenovana dva savjetnika, dok je poslove iz nadležnosti ministarstva obavljao ministar finansija.

I ovdje se nameće isto pitanje: koja je bila konkretna potreba za tim angažmanima i šta su savjetnici zaista radili?

Ko bi platio eventualne sudske sporove?

Razrješenjem savjetnika otvoreno je i pitanje njihovih eventualnih prava nakon prestanka angažmana.

Jedan građanin Bihaća, Anis Džanić, postavio je na Facebooku hipotetičko pitanje šta bi se dogodilo ukoliko bi, nakon eventualne odluke Ustavnog suda, razriješeni savjetnici pokrenuli sudske postupke i tražili naknadu materijalne štete.

Za sada je riječ samo o hipotetičkom scenariju i ne može se unaprijed tvrditi da bi takvi zahtjevi bili osnovani.

Ipak, pitanje je relevantno: ukoliko bi sudovi utvrdili obaveze prema bivšim savjetnicima, ko bi na kraju snosio trošak – političari koji su ih imenovali ili Budžet USK?

Savjetnik može biti potreban, ali mora postojati razlog

Savjetnička funkcija sama po sebi nije sporna. Vladi i ministrima stručna podrška može biti potrebna.

Problem nastaje kada se javne funkcije počnu koristiti kao politički plijen.

Šest savjetnika u kabinetu premijera zato ne mora značiti zloupotrebu, ali jeste dovoljan razlog za pitanja:

Koliko su ukupno koštali građane? Ko ih je predložio? Koji su bili kriteriji za njihov izbor? Šta su konkretno radili? I kakvu je korist javnost imala od njihovog angažmana?

To su pitanja na koja bi institucije trebale dati jasne i provjerljive odgovore.

Jer javne funkcije nisu stranačka imovina, a novac kojim se one plaćaju nije novac političkih stranaka.

To je novac građana.

Izvor: CrnaHronika.Info