Prilikom obilježavanja 82. godišnjice neuspjelog atentata na Hitlera u Berlinu, potomak jednog od njemačkih antinacista pokušao je ukloniti vijenac AfD-a. Uslijedilo je naguravanje sa osiguranjem, a incident je otvorio mnogo šire pitanje – ko danas ima pravo da se poziva na nasljeđe otpora nacizmu?

Obilježavanje 82. godišnjice neuspjelog atentata na Adolfa Hitlera 20. jula 1944. u Berlinu ove je godine zasjenio incident koji se dogodio zbog vijenca desničarske Alternative za Njemačku (AfD).

Na komemoraciji u Bendlerblocku, historijskom mjestu na kojem su nakon neuspjelog puča strijeljani Claus Schenk Graf von Stauffenberg i drugi učesnici zavjere protiv Hitlera, Tobias Korenke, pranećak njemačkog teologa i antinacističkog otporaša Dietricha Bonhoeffera, pokušao je ukloniti vijenac koji je položila parlamentarna grupa AfD-a.

Intervenisalo je osiguranje, a tokom naguravanja vijenac je oštećen. Korenke je kasnije izjavio da među potomcima ljudi koji su se borili protiv nacističkog režima postoji „veliki bijes“ kada vide AfD kako polaže vijence na mjestu posvećenom žrtvama i protivnicima nacizma.

„Ovo nećemo prihvatiti“

Korenke nije pokušao sakriti razlog svog postupka. Smatra da je prisustvo AfD-a na komemoraciji provokacija i da stranka ne bi trebala koristiti sjećanje na njemački otpor Hitleru za vlastitu političku promociju.

Njegov protest, međutim, nije ostao samo simboličan. Nakon pokušaja uklanjanja vijenca intervenisali su pripadnici osiguranja, došlo je do naguravanja, a Korenke je na kraju udaljen iz prostora.

AfD je potvrdio da je njegova parlamentarna grupa obezbijedila vijenac za komemoraciju. Götz Frömming, član AfD-a i predsjednik radne grupe za historiju stranke, poručio je da je AfD, kao parlamentarna stranka, pozvan na službene komemoracije.

Drugim riječima, AfD svoj potez vidi kao legitimno učestvovanje u državnom obilježavanju jednog od najvažnijih događaja njemačkog antinacističkog otpora.

Spor nije samo oko jednog vijenca

Incident je zato mnogo više od sukoba oko cvijeća.

U njegovoj pozadini nalazi se pitanje odnosa savremene Njemačke prema vlastitoj istoriji – ali i pitanje može li politička stranka koja se nalazi na krajnjoj desnici koristiti simboliku ljudi koji su se suprotstavili Hitlerovom režimu.

Stauffenberg i njegovi saradnici nisu predstavljali jedinstven politički pokret. Među zavjerenicima protiv Hitlera bilo je ljudi različitih političkih uvjerenja i različitih razloga zbog kojih su se okrenuli protiv nacističkog režima.

Ipak, pokušaj atentata 20. jula 1944. danas ima posebno mjesto u njemačkoj državnoj kulturi sjećanja. Nakon Drugog svjetskog rata upravo je taj događaj postao jedan od simbola činjenice da je i unutar Njemačke postojao otpor Hitlerovoj diktaturi.

Zbog toga je pitanje ko danas polaže vijenac na mjestu pogubljenja zavjerenika postalo mnogo osjetljivije nego što bi se moglo zaključiti iz samog događaja.

Čak se ni Stauffenbergov potomak nije složio s protestom

Zanimljivo je da ni među potomcima učesnika otpora ne postoji potpuno jedinstven stav.

Karl von Stauffenberg, unuk Clausa von Stauffenberga, kritikovao je AfD zbog onoga što je opisao kao pokušaj političkog iskorištavanja sjećanja na njegovog djeda. Istovremeno, rekao je da AfD-u ne bi trebalo uskratiti pravo da položi vijenac.

Njegov argument je upravo demokratski: ako je riječ o demokratskom društvu, onda se pravo na učešće u javnom sjećanju ne može jednostavno određivati prema tome ko se kome politički dopada.

To stvara prilično paradoksalnu situaciju.

Jedni tvrde da je problem upravo u tome što AfD pokušava prisvojiti simboliku antinacističkog otpora. Drugi odgovaraju da bi sprečavanje parlamentarne stranke da položi vijenac bilo suprotno vrijednostima za koje su se zavjerenici protiv Hitlera, između ostalog, borili.

Stiftung 20. Juli: Komemoracija nije mjesto za političke obračune

U cijeli slučaj uključila se i Fondacija 20. juli 1944., koja je nakon incidenta upozorila da komemoracija ne smije postati mjesto za stranačke obračune.

Fondacija je poručila da je ceremonija u Bendlerblocku namijenjena „isključivo dostojanstvenom sjećanju na žrtve i otpor“ te da nije mjesto za političke inscenacije ili političke sukobe.

Time je zapravo kritiziran i sam incident, bez obzira na to ko ga je izazvao.

Jer, ako je osnovna poruka 20. jula 1944. bila spremnost pojedinca da preuzme odgovornost i suprotstavi se diktaturi, onda se postavlja pitanje može li se to nasljeđe danas braniti tako što će se fizički uklanjati tuđi vijenac.

Komemoracija ipak nastavljena

Incident nije prekinuo službeni program. Centralnu riječ na ovogodišnjoj komemoraciji održala je njemačka ministrica porodice Karin Prien, koja je govorila i iz lične perspektive, kao potomak žrtava Holokausta. Njena prabaka ubijena je u nacističkom logoru Sobibor.

Prien je naglasila da demokratija ne opstaje samo zahvaljujući institucijama, nego i zahvaljujući ljudima koji su spremni preuzeti odgovornost za zajednicu.

Upravo je ta poruka možda i najzanimljiviji dio ovogodišnje komemoracije.

Jer 20. juli 1944. nije samo priča o bombi u Hitlerovom štabu koja nije uspjela ubiti diktatora. To je priča o trenutku kada su pojedinci, nakon godina diktature, rata i masovnih zločina, odlučili da pokušaju srušiti režim iznutra.

A 82 godine kasnije, na istom mjestu, Njemačka se ponovo suočila s pitanjem šta znači biti na strani otpora autoritarizmu – i može li se istorijsko nasljeđe otpora pretvoriti u sredstvo savremenog političkog nadmetanja.

Ironija cijelog događaja je u tome što se komemoracija ljudi koji su rizikovali i izgubili život suprotstavljajući se Hitleru završila upravo onim što bi njeni organizatori vjerovatno najmanje željeli: političkim sukobom oko toga ko ima pravo da govori u ime antinacističkog otpora.

Izvori: Die Zeit, Tagesschau, Associated Press