admin
Predsjednik SAD-a navodno je zbog vjerodostojne iranske prijetnje napustio Tursku u potpuno drugom avionu, dok su novinari i dio Bijele kuće vjerovali da lete s njim — operacija je uključivala i vozilo za dostavu hrane
Ako je vjerovati posljednjim otkrićima The Washington Posta, američki predsjednik Donald Trump iz Ankare nije otišao onako kako je izgledalo pred televizijskim kamerama. Naprotiv, ono što je javnosti predstavljeno kao uobičajeni odlazak predsjednika Sjedinjenih Američkih Država pretvorilo se u svojevrsnu filmsku operaciju obmane.
I sve to zbog — kako navodi Washington Post — vjerodostojne prijetnje atentatom iz Irana.
Prema ekskluzivnom izvještaju Washington Posta od 10. augusta, Trump je 8. jula u Ankari pred kamerama ušao u stari Air Force One, ali je nekoliko minuta kasnije, preko aerodromskog vozila za dostavu hrane, prebačen u manji vojni avion C-32A.
Dakle, avion koji je izgledao kao da prevozi predsjednika zapravo je služio kao mamac.
Novinari su ušli u stari Air Force One i, prema navodima Posta, dobili instrukciju da spuste rolete na prozorima. Dio osoblja Bijele kuće također nije znao da Trump zapravo nije u avionu.
Ako se sve to pročita bez konteksta, moglo bi izgledati kao scena iz političkog trilera: predsjednik uđe u jedan avion, nestane kroz catering-kamion, prebaci se u drugi avion, prvi avion nastavi put s novinarima, a sve vrijeme javnost vjeruje da se predsjednik nalazi upravo tamo gdje ga je posljednji put vidjela.
Ali iza bizarnosti cijele priče postoji vrlo ozbiljan razlog.
Kada paranoja postane sigurnosna strategija
Prema Washington Postu, američke obavještajne službe su ranije upozorile na konkretnu prijetnju Trumpu ili njegovom avionu, a operacija obmane pokrenuta je upravo zbog te prijetnje. Iran je u tom trenutku bio u otvorenom sukobu sa Sjedinjenim Državama, a američke snage su ponovo izvodile napade na iranske ciljeve.
U takvim okolnostima teško je prigovoriti osnovnoj logici: ako neprijatelj zna u kojem se avionu nalazi predsjednik, onda mu treba otežati da to sazna.
Problem nastaje kada se pogledaju razmjere mjera.
Jer nije više riječ samo o tome da predsjednik promijeni avion.
Riječ je o tome da se napravi čitava predstava u kojoj čak i ljudi koji putuju s predsjednikom ne znaju da predsjednik nije s njima.
To je već nivo sigurnosne paranoje koji zvuči gotovo nadrealno.
I upravo tu cijela priča postaje zanimljivija od samog pitanja kojim je avionom Trump letio.
Prvo novi Air Force One, pa ipak stari
Samo dan kada se sve dogodilo već je bio neobičan.
Trump je u Tursku doputovao novim Boeingom 747-8 koji je Sjedinjenim Državama poklonio Katar. Avion je prethodno prošao višemilionske prepravke i trebao je predstavljati novi privremeni Air Force One.
Međutim, već tokom samita pojavila su se pitanja o njegovoj sigurnosti.
Washington Post je 8. jula izvijestio da je Trump iz Turske krenuo starim, svijetloplavim Air Force Oneom, dok je novi katarski avion otišao ranije prema Velikoj Britaniji. Tada je Trump objasnio da će starim avionom letjeti „zbog starih vremena“, a kao razlog za zaustavljanje oba aviona u RAF Mildenhallu navedeno je i to da američki vojnici mogu vidjeti novi avion.
Već tada je postojalo dovoljno razloga za pitanja.
Novi avion vrijedan stotine miliona dolara, koji je upravo trebao postati predsjednički avion, nije korišten za cijeli put.
Trump je tada negirao da je sigurnosna prijetnja Irana razlog promjene. Na pitanje o mogućoj prijetnji Air Force Oneu, odgovorio je da prijetnju ima „stalno“ i da je među glavnim iranskim metama.
Mjesec dana kasnije saznajemo da je priča bila mnogo složenija.
Air Force One kao mamac
Prema novom izvještaju Washington Posta, stari Air Force One nije samo bio zamjenski avion.
Bio je mamac.
Trump je u njega ušao pred kamerama, novinari su potom ukrcani u isti avion, a predsjednik je u međuvremenu tajno prebačen u C-32A.
Tako je avion sa predsjedničkim oznakama nastavio put prema Velikoj Britaniji, dok je pravi predsjednički avion letio odvojeno.
Još je zanimljivije da je C-32A letio s Trumpom i ministrom obrane Peteom Hegsethom, dok je Air Force One prepun novinara i osoblja Bijele kuće služio kao svojevrsna scenografija za javnost. Post navodi i da su podaci o letu C-32A bili mnogo manje dostupni nego podaci o letu Air Force Onea.
Drugim riječima: ako ste htjeli pratiti gdje je Trump, mogli ste pratiti avion za koji su vam svi govorili da je njegov — a on je bio u drugom.
To je, mora se priznati, prilično ozbiljan nivo nepovjerenja prema svima koji bi mogli pratiti predsjednikovo kretanje.
Od sigurnosti do paranoje
Naravno, riječ „paranoja“ ovdje treba koristiti pažljivo.
Ako postoji stvarna i konkretna prijetnja atentatom, onda je prikrivanje predsjednikovog kretanja potpuno razumljivo. Tajnost u takvim situacijama nije slabost nego dio zaštite.
Ali kada se pogleda šira slika, teško je ne primijetiti koliko je atmosfera postala nalik paranoji.
- Ne vjeruje se novinarima.
- Ne vjeruje se dijelu vlastitog osoblja.
- Ne objavljuje se stvarna lokacija predsjednika.
- Jedan avion služi kao mamac.
- Predsjednik se prebacuje drugim avionom.
A za dodatnu ironiju svega koristi se — vozilo za dostavu hrane.
Ako je cilj bio da se napravi što neobičnija i zbunjujuća sigurnosna operacija, teško je smisliti bolji scenarij.
A šta je sa novim avionom?
Cijela priča dodatno dobija na težini zbog pitanja sigurnosti novog katarskog aviona.
Washington Post je još u julu izvještavao da novi Boeing 747-8 nije imao sve napredne sisteme zaštite koje posjeduje stariji Air Force One. Trump je tada rekao da će avion biti dodatno „nadograđen“ odnosno opremljen do maksimalnog nivoa.
To znači da se otvorilo prilično neugodno pitanje: ako je avion dovoljno siguran da bude predsjednički Air Force One, zašto ga onda predsjednik u trenutku ozbiljne prijetnje ne koristi za cijeli put?
Ako nije dovoljno siguran — zašto je uopće korišten za dolazak u Tursku?
I upravo tu prestaje biti riječ samo o Trumpovoj ličnoj sigurnosti, a počinje pitanje ozbiljnosti sistema koji odlučuje o sigurnosti američkog predsjednika.
Kada predsjednik više ne vjeruje ni svom avionu
Ono što je posebno zanimljivo jeste da se Trumpova sigurnost sada osigurava gotovo kao vojna operacija obmane.
I možda je to potpuno opravdano.
Ali činjenica da je američki predsjednik, prema navodima jednog od najuglednijih američkih listova, morao biti „sakriven“ čak i od ljudi koji su putovali s njim pokazuje koliko je situacija ozbiljna.
I koliko je malo prostora ostalo za normalnost.
Jer kada predsjednik najmoćnije države svijeta mora napustiti jedan avion kroz catering-kamion, dok drugi avion sa novinarima leti kao mamac, čovjek se može zapitati gdje završava vrhunska sigurnosna procedura, a gdje počinje paranoja.
Možda je odgovor jednostavan: u svijetu u kojem postoji stvarna prijetnja atentatom, granica između opreza i paranoje postaje gotovo nevidljiva.
A Trumpova Turska pokazuje koliko je ta granica već tanka.
I možda je najironičnije što je cijela operacija trebala dokazati da predsjednik nije nigdje gdje bi neprijatelj mogao očekivati da bude.
Na kraju se ispostavilo da je bio upravo tamo gdje ga niko nije očekivao — u avionu do kojeg se došlo kroz kamion za hranu.
Izvor: WP
