Solarne, termo, hidro i vjetroelektrane imaju različite prednosti i ograničenja – zato se pouzdanost elektroenergetskog sistema ne može mjeriti samo brojem instaliranih megavata

Kada se govori o budućnosti energetike, rasprava se često svodi na pitanje šta je bolje – solarne elektrane, termoelektrane, hidroelektrane ili vjetroelektrane.

Međutim, ozbiljna analiza elektroenergetskog sistema traži nešto više od poređenja broja megavata.

Dobar primjer za razumijevanje te razlike nalazimo u Maroku, gdje se nalazi veliki solarni kompleks Noor Ouarzazate, jedan od najpoznatijih projekata koncentrirane solarne energije u svijetu.

Kompleks ima ukupni kapacitet od oko 580 MW, ali ta brojka ne znači da proizvodi 580 MW tokom svakog sata u godini. Njegova posebnost je u tome što dio postrojenja koristi tehnologiju koncentrirane solarne energije i omogućava skladištenje toplote, čime se proizvodnja može produžiti i nakon zalaska sunca.

Maroko istovremeno razvija elektroenergetske interkonekcije sa Evropom, što otvara mogućnost da obnovljiva energija u budućnosti ne bude samo namijenjena domaćoj potrošnji nego i izvozu.

I upravo ovaj primjer pokazuje zašto se o elektranama ne bi trebalo govoriti samo kroz njihovu nazivnu snagu.

580 MW nije isto što i 580 MW dostupnih 24 sata

Ako solarna elektrana ima 580 MW instalirane snage, to znači da u idealnim uslovima može proizvoditi približno toliko električne snage.

Ali sunce ne sija istim intenzitetom tokom cijelog dana, a noću ga nema.

Zato je za procjenu stvarnog doprinosa elektroenergetskom sistemu mnogo važnija godišnja proizvodnja izražena u GWh ili TWh.

Ista logika vrijedi za sve druge vrste elektrana.

Elektrana od 500 MW ne mora proizvesti istu količinu električne energije kao druga elektrana iste snage.

Razlika je u tome koliko sati godišnje može raditi, koliko često je dostupna, kakvi su njeni tehnički i prirodni uslovi rada i može li proizvodnju prilagođavati potrebama sistema.

TE Tuzla je drugačiji primjer

U Tuzli imamo gotovo suprotan primjer.

TE Tuzla koristi ugalj kao osnovno gorivo i, za razliku od solarne elektrane, nije zavisna od toga da li je trenutno sunčan dan.

Njena instalirana snaga iznosi oko 740 MW, dok je u 2024. godini proizvela oko 2.522 GWh električne energije.

To pokazuje jednu važnu stvar: ni termoelektrana od 740 MW ne radi cijelu godinu na maksimalnoj snazi.

Postoje remonti, kvarovi, tehnički zastoji, promjene potreba elektroenergetskog sistema, raspoloživost goriva i drugi faktori koji utiču na proizvodnju.

Ipak, velika prednost termoelektrane jeste mogućnost da, kada je raspoloživa i kada ima dovoljno goriva, proizvodnju planira i održava mnogo neovisnije od trenutnih vremenskih prilika.

Šta zapravo znači „pouzdan izvor“?

Tu dolazimo do ključne razlike između različitih tehnologija.

Solarna elektrana ima gotovo besplatno gorivo – sunčevu energiju – ali ne može proizvoditi električnu energiju kada nema dovoljno sunčevog zračenja. Baterije ili skladištenje toplote mogu dio tog problema ublažiti.

Vjetroelektrana također proizvodi čistu energiju, ali njena proizvodnja zavisi od brzine i raspoloživosti vjetra.

Hidroelektrana može biti veoma fleksibilna i, posebno kada raspolaže akumulacijom, omogućiti da se proizvodnja prilagođava potrebama sistema. Međutim, zavisi od dotoka vode i hidroloških prilika.

Termoelektrana može proizvodnju planirati nezavisnije od vremenskih prilika, ali zavisi od dostupnosti goriva i tehničke ispravnosti postrojenja, a uz proizvodnju električne energije povezana je i s emisijama stakleničkih gasova i drugim uticajima na okoliš.

Zato nijedna od ovih tehnologija nema apsolutnu prednost u svim kategorijama.

Najvažnije je šta se događa kada potrošnja poraste

Prava vrijednost elektrane vidi se onda kada elektroenergetskom sistemu treba energija.

Ako je ljetni dan i solarne elektrane proizvode velike količine energije, one mogu značajno smanjiti potrebu za proizvodnjom iz drugih izvora.

Ali ako je noć i potrošnja je velika, solarna elektrana bez skladištenja ne može sama odgovoriti na tu potražnju.

S druge strane, tokom perioda visokih voda hidroelektrane mogu proizvoditi velike količine energije, dok u sušnim godinama njihova proizvodnja može značajno pasti.

Termoelektrane imaju drugačiju ulogu. One mogu biti važan stabilizirajući dio sistema, ali njihov rad zavisi od toga da li je postrojenje tehnički raspoloživo i da li postoji dovoljno kvalitetnog i ekonomski prihvatljivog goriva.

Zbog toga elektroenergetski sistem ne može počivati samo na jednoj tehnologiji.

Budućnost nije izbor „ili-ili“

Ono što se iz primjera Maroka i Tuzle može naučiti jeste da pitanje ne bi trebalo glasiti:

„Da li su bolje solarne ili termoelektrane?“

Pravo pitanje je:

„Kako kombinovati različite izvore tako da elektroenergetski sistem bude dovoljno pouzdan, fleksibilan i ekonomski održiv?“

Solarne elektrane mogu proizvoditi velike količine energije kada je ima najviše – tokom dana i posebno u periodima snažnog sunčevog zračenja.

Hidroelektrane mogu imati važnu ulogu u balansiranju sistema.

Vjetroelektrane mogu proizvoditi energiju u periodima kada su vjetrovi povoljni.

Termoelektrane mogu obezbijediti kontinuiraniju proizvodnju kada su raspoložive.

A baterije i druga rješenja za skladištenje mogu omogućiti da se dio energije proizvedene u jednom periodu koristi kasnije.

Mreža je jednako važna kao i elektrana

Maroko je posebno zanimljiv jer uz izgradnju obnovljivih izvora razmišlja i o elektroenergetskim vezama prema Evropi.

To je veoma važna lekcija.

Možete izgraditi ogromnu solarnu elektranu, ali ako nemate dovoljno snažnu mrežu koja će proizvedenu energiju odvesti do potrošača, njen puni potencijal ne može biti iskorišten.

Isto vrijedi i za Bosnu i Hercegovinu.

Nije dovoljno izgraditi nove solarne i vjetroelektrane. Potrebno je istovremeno ulagati u prenosnu i distributivnu mrežu, skladištenje energije, fleksibilne izvore i upravljanje potrošnjom.

Tek tada veliki broj novih megavata postaje stvarni energetski kapacitet, a ne samo brojka na papiru.

Od megavata je važniji sistem

Zato poređenje Noor Ouarzazatea i TE Tuzla nije pitanje pobjednika između sunca i uglja.

Ove dvije elektrane predstavljaju dva potpuno različita načina proizvodnje električne energije.

Jedna koristi energiju Sunca, druga hemijsku energiju uglja. Jedna zavisi od prirodnog ciklusa sunčevog zračenja, druga od dostupnosti goriva i tehničke raspoloživosti postrojenja.

Obje, međutim, pokazuju istu stvar:

instalirani megavati sami po sebi ne govore dovoljno.

Za stvarnu procjenu elektroenergetskog sistema potrebno je gledati najmanje četiri stvari – koliko elektrana može proizvesti, koliko zaista proizvede, kada je ta energija dostupna i koliko pouzdano može odgovoriti na potrebe potrošača.

Zato će energetska budućnost vjerovatno manje zavisiti od pitanja koji je izvor „najbolji“, a mnogo više od toga koliko uspješno možemo kombinovati različite izvore, skladištiti energiju i povezivati elektroenergetske sisteme.

Upravo tu se nalazi najveći izazov energetske tranzicije – ne samo proizvesti više električne energije, nego je proizvesti onda kada je potrebna i dovesti je tamo gdje je potrebna.

Istraživanje i analiza: LuPortal