Sporazum tri države potpisan usred duboke krize na Bliskom istoku ne znači formalni „nuklearni savez“, ali otvara mnogo važnije pitanje: mogu li Rijad i Ankara kroz partnerstvo s Pakistanom povećati svoju stratešku vrijednost i dobiti pristup odvraćanju koje same nemaju?

Turska, Saudijska Arabija i Pakistan napravili su novi korak u izgradnji sigurnosnog partnerstva koje bi moglo imati posljedice daleko izvan klasične vojne saradnje. Ankara, Rijad i Islamabad potpisali su sporazum o odbrani prema kojem bi oružani napad na jednu od država bio tretiran kao napad na sve tri. Sporazum predviđa i jačanje vojnih vježbi, razmjene obavještajnih podataka i saradnje u oblasti odbrambene tehnologije.

Iako neodoljivo podsjeća na njega, sam dokument, međutim, ne znači da je nastao novi NATO niti da su Turska i Saudijska Arabija dobile formalni pristup pakistanskom nuklearnom arsenalu. Upravo suprotno – najzanimljiviji dio sporazuma nalazi se u onome što nije jasno definisano.

Tri države, tri različita interesa

Ovo nije savez tri države jednakih mogućnosti.

Pakistan je jedina nuklearno naoružana država među potpisnicama. Prema procjeni SIPRI-ja, Pakistan je početkom 2025. imao oko 170 nuklearnih bojevih glava, dok najnovije procjene za 2026. i dalje govore o približno 170.

Turska nema vlastito nuklearno oružje, ali je članica NATO-a i dio je šireg sistema nuklearnog odvraćanja Alijanse. Saudijska Arabija također nema vlastito nuklearno oružje i članica je NPT-a, uz sporazum o sigurnosnim mjerama s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju.

Ali vojna snaga ove trojke nije mala ni bez nuklearnog elementa.

Prema SIPRI-ju, Saudijska Arabija je 2025. potrošila oko 83,2 milijarde dolara na vojsku, što ju je učinilo osmim najvećim vojnim potrošačem na svijetu. Turska je potrošila oko 30 milijardi dolara, dok je Pakistan povećao vojnu potrošnju za 11 posto, na približno 11,9 milijardi dolara.

Drugim riječima, iza sporazuma stoje saudijski novac, turska vojna industrija i veliki vojni kapaciteti te pakistansko nuklearno odvraćanje.

Upravo ta kombinacija čini ovaj aranžman zanimljivim.

„Nuklearni kišobran“ – činjenica ili geopolitička poruka?

Ovdje treba biti posebno oprezan.

Još u septembru 2025. Pakistan i Saudijska Arabija potpisali su bilateralni Sporazum o strateškoj međusobnoj odbrani. U njemu se također ne spominje eksplicitno nuklearno oružje.

Ipak, pojedine izjave pakistanskih i saudijskih zvaničnika otvorile su pitanje da li bi se pakistanska nuklearna sposobnost u određenim okolnostima mogla posmatrati kao dio šireg odvraćanja Saudijske Arabije.

Pakistanski ministar odbrane tada je govorio da će ono što Pakistan posjeduje i njegove sposobnosti biti dostupni u okviru sporazuma, dok su iz Rijada poručivali da sporazum obuhvata „sva vojna sredstva“. Kasnije su uslijedila pojašnjenja da nuklearno oružje nije predmet sporazuma.

Zato je preciznije govoriti o nuklearnoj sjeni nego o potvrđenom nuklearnom kišobranu.

A ta sjena sama po sebi ima geopolitičku vrijednost.

U međunarodnoj politici nije uvijek potrebno imati nuklearno oružje da bi ono utjecalo na ponašanje drugih država. Dovoljno je da protivnik vjeruje da iza vas stoji sila koja posjeduje nuklearno odvraćanje.

Zašto je Saudijskoj Arabiji Pakistan posebno važan?

Rijad posljednjih godina pokušava smanjiti zavisnost od jednog sigurnosnog partnera.

Saudijska Arabija i dalje ima izuzetno snažne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, ali posljednje regionalne krize pokazale su saudijskom rukovodstvu da američka zaštita ne mora uvijek biti automatska niti bez političkih uslova.

Zato Rijad gradi više paralelnih sigurnosnih oslonaca.

Pakistan je u tom smislu izuzetno zanimljiv jer predstavlja nuklearnu silu sa velikom vojskom, dugogodišnjim odnosima sa Saudijskom Arabijom i iskustvom djelovanja na Bliskom istoku.

Turska je druga vrsta oslonca.

Ankara raspolaže velikom vojskom, razvijenom domaćom odbrambenom industrijom i sve većim izvozom bespilotnih letjelica, oklopnih sistema i drugih vojnih tehnologija. Istovremeno, Turska ostaje članica NATO-a.

To stvara neobičnu kombinaciju: Saudijska Arabija dobija dodatnu sigurnosnu opciju, Pakistan dobija novog strateškog partnera, a Turska dobija još jedan kanal za širenje svog utjecaja.

Ankara ne traži pakistanske nuklearne bombe – traži veću stratešku težinu

Tvrdnju da Turska želi „nasloniti se na pakistanske nuklearke“ treba zato tumačiti šire.

Nema javno potvrđenih dokaza da Ankara traži kontrolu nad pakistanskim nuklearnim oružjem niti da želi da Pakistan formalno stavi svoj arsenal pod tursku ili saudijsku kontrolu.

Ali postoji nešto što je za geopolitičku poziciju Turske možda jednako važno: mogućnost da bude dio sigurnosne arhitekture u kojoj nuklearna sila stoji uz nju.

Turska je već država koja pokušava povećati svoju autonomiju unutar i izvan zapadnog sistema. Istovremeno održava članstvo u NATO-u, razvija vlastitu vojnu industriju i produbljuje odnose sa državama Bliskog istoka, Centralne Azije i Južne Azije.

Ulazak u trilateralni okvir s Pakistanom i Saudijskom Arabijom povećava broj karata kojima Ankara može igrati.

Saudijska Arabija ide i korak dalje – nuklearna tehnologija

Posebno je zanimljivo što ovaj sporazum dolazi neposredno nakon velikog pomaka u američko-saudijskoj nuklearnoj saradnji.

Washington i Rijad su u julu 2026. finalizirali sporazum o civilnoj nuklearnoj saradnji koji Saudijskoj Arabiji otvara mogućnost razvoja programa obogaćivanja uranija, uz američku tehnologiju i učešće američkih kompanija. Upravo je mogućnost domaćeg obogaćivanja izazvala zabrinutost stručnjaka za neširenje nuklearnog oružja.

To je važan detalj.

Jer Saudijska Arabija danas ne gradi samo klasičnu vojnu moć. Ona pokušava izgraditi stratešku autonomiju.

Ako se tome dodaju:

  • ogromni finansijski kapaciteti,
  • velika ulaganja u oružane sisteme,
  • turska vojna tehnologija,
  • pakistanska vojna ekspertiza,
  • odnosi sa SAD-om,
  • razvoj civilnog nuklearnog programa,
  • i potencijalno oslanjanje na pakistansko nuklearno odvraćanje,

dobija se mnogo složenija slika od običnog odbrambenog sporazuma.

Geopolitička matematika novog trokuta

Može se pojednostavljeno predstaviti ovako:

Pakistan = nuklearno odvraćanje + velika vojska

Turska = vojna industrija + NATO + velika konvencionalna sila

Saudijska Arabija = novac + energenti + geografska pozicija + politički utjecaj

Svaka od tri države ima ono što druge dvije nemaju.

I upravo zbog toga ovaj savez može biti važniji od samog teksta sporazuma.

Za Pakistan je ovo prilika da svoju stratešku težinu proširi izvan sukoba s Indijom i južnoazijskog prostora.

Za Saudijsku Arabiju to je način da pokaže da njena sigurnost ne zavisi samo od Washingtona.

Za Tursku je to još jedan instrument za pretvaranje vlastite vojne i ekonomske snage u politički utjecaj.

A gdje je Iran?

Iran je vjerovatno jedna od država koja će ovaj razvoj pažljivo pratiti.

Teheran se već suočava sa snažnim regionalnim pritiskom, a formiranje sigurnosnog trougla koji povezuje Tursku, Saudijsku Arabiju i Pakistan mijenja strateško okruženje oko Irana.

Posebno je važna činjenica da su Turska i Saudijska Arabija regionalni rivali Irana, dok Pakistan ima historijski složen, ali važan odnos s Teheranom.

To ne znači da su tri države formirale antiiranski vojni savez. Ali njihova koordinacija može povećati cijenu svakog pokušaja Irana da vojno pritisne Saudijsku Arabiju.

Izraelu se također mijenja računica

Još jedan element je Izrael.

Izrael je jedina bliskoistočna država za koju SIPRI procjenjuje da posjeduje nuklearni arsenal – približno 90 bojevih glava.

Istovremeno, Izrael je vojno daleko tehnološki napredniji od većine država u regiji.

Ako se na jednoj strani nalazi izraelska vojna i nuklearna superiornost, a na drugoj strani počne formirati kombinacija saudijskog kapitala, turske vojne industrije i pakistanskog nuklearnog odvraćanja, regionalna ravnoteža postaje mnogo složenija.

Ne znači da nastaje nova „islamska NATO alijansa“.

Ali znači da se monopol pojedinih velikih sila nad sigurnosnim odnosima u regiji postepeno smanjuje.

Najvažnija promjena možda nije vojna, nego psihološka

U konačnici, najveća vrijednost ovog sporazuma možda nije u tome hoće li Pakistan ikada upotrijebiti nuklearno oružje u odbrani Saudijske Arabije.

Vjerovatnije je da će njegova vrijednost biti u odvraćanju i percepciji.

Ako protivnik mora računati da bi napad na Saudijsku Arabiju mogao aktivirati Pakistan, a iza Pakistana stoji nuklearni arsenal, tada se mijenja računica prije nego što ispaljen ijedan metak.

To je suština nuklearnog odvraćanja.

Zbog toga je tvrdnju da se Ankara i Rijad žele „nasloniti na pakistanske nuklearke“ bolje formulirati ovako:

Ne postoje dokazi da su Turska i Saudijska Arabija dobile kontrolu ili formalni pristup pakistanskom nuklearnom arsenalu. Ali postoji sve više razloga da se pakistansko nuklearno odvraćanje posmatra kao element šire sigurnosne arhitekture u kojoj Rijad i Ankara žele povećati vlastitu stratešku vrijednost.

I upravo tu ovaj sporazum postaje mnogo veći od običnog ugovora o vojnoj saradnji.

Jer ako je proteklih decenija sigurnost Bliskog istoka uglavnom počivala na američkoj vojnoj moći, novi model izgleda sve više liči na raspodjelu sigurnosti između više centara moći – Washingtona, Ankare, Rijada i Islamabada.

A kada se u tu jednačinu uključi nuklearno oružje, čak i samo kao mogućnost odvraćanja, vrijednost svakog od tih partnera dramatično raste.

Analiza: LuPortal, Izvori: Reuters, Associated Press, SIPRI, CSIS, RAND, ICAN