Izetbegović tvrdi da je „zapad“ pokušao ukloniti njega i SDA, da je stranka odbila dogovor, a zatim poručuje da se na SDA „jedino može osloniti“ kada treba ostvariti ono što međunarodni akteri „konačno planiraju“ u BiH

Predsjednik SDA Bakir Izetbegović je u jednom od svohih posljednjih obraćanja iznio je niz tvrdnji o odnosu međunarodne zajednice prema SDA, ali i o samoj stranci i njenom odnosu prema njemu.

U središtu njegovog izlaganja nalazi se jedna vrlo snažna metafora: Izetbegović sebe praktično predstavlja kao „glavu SDA“.

Ako je on glava, nameće se pitanje koje Izetbegović nije direktno postavio: može li SDA normalno funkcionisati bez svoje sadašnje „glave“?

I još važnije – znači li njegovo viđenje odnosa prema stranci da je njegova politička sudbina postala toliko vezana za sudbinu SDA da se uklanjanje njega iz političkog vrha poistovjećuje s pokušajem uklanjanja same stranke?

„Cilj im je bio da skinu glavu SDA, da mene uklone“

Izetbegović tvrdi da je SDA, nakon izbacivanja iz vlasti, dvije godine bila predmet svojevrsnog međunarodnog bojkota.

– „Cilj im je bio da skinu glavu SDA, da mene uklone“, rekao je.

Time je vrlo direktno izjednačio sebe sa „glavom SDA“.

U njegovoj interpretaciji, međunarodni pritisak nije bio usmjeren samo na promjenu vlasti nego i na promjenu samog vrha SDA.

Prema njegovim riječima, od SDA struktura navodno je traženo da uklone svog lidera u zamjenu za „amnestiju“ ostalih.

– „Hajde da uklonite svog lidera, pa ćemo mi vas da amnestiramo, ostale“, prenio je Izetbegović navodni sadržaj takve ponude.

Upravo ovaj dio otvara dodatna pitanja.

Šta znači „amnestirati“ SDA strukture?

Riječ amnestija ima vrlo konkretno značenje: oslobađanje od odgovornosti za određena djela ili od posljedica kažnjavanja.

Međutim, Izetbegović u ovom govoru ne navodi na šta se tačno „amnestija“ odnosila, kome je navodno bila ponuđena niti za koja bi djela ti ljudi eventualno mogli biti odgovorni.

Zbog toga iz njegovih riječi nije moguće zaključiti da je priznao postojanje kriminala unutar SDA.

Ali pitanje ostaje:

Zašto bi, prema njegovom vlastitom iskazu, bilo potrebno nekoga „amnestirati“?

Ako se izraz koristi u njegovom doslovnom pravnom značenju, od odgovornosti se ne amnestira neko ko nema nikakvu odgovornost.

S druge strane, bez dodatnih informacija ne može se utvrditi da li je Izetbegović riječ „amnestija“ koristio u pravnom ili političkom smislu.

Zato je preciznije pitanje: šta je tačno podrazumijevao pod „amnestiranjem“ SDA struktura?

„SDA je bolja i čvršća nego što sam mislio“

Posebno je zanimljiv dio u kojem Izetbegović govori o vlastitoj procjeni SDA.

– „SDA je bolja i čvršća i karakternija nego što sam mislio“, rekao je.

Drugim riječima, priznaje da je u jednom trenutku sumnjao u spremnost vlastite stranke da stane uz njega.

To je možda i najzanimljiviji dio njegovog iskaza o odnosu lidera i organizacije.

Izetbegović kaže da je SDA ipak „stala uz mene“ i zbog toga izražava ponos na stranku.

Ali time se ponovo vraća pitanje odnosa između lidera i organizacije:

Da li SDA ima institucionalnu snagu koja nadilazi jednog čovjeka – ili je njen politički identitet toliko vezan za Bakira Izetbegovića da se njegov položaj poistovjećuje sa položajem same stranke?

Bi li SDA nestala bez Bakira?

Ovo pitanje nije samo pitanje personalne politike.

SDA je organizacija sa dugom političkom historijom, velikim članstvom i razvijenom stranačkom infrastrukturom. Ali Izetbegovićev način predstavljanja posljednjih događaja otvara pitanje koliko je njegova ličnost postala centralna za identitet stranke.

Ako je međunarodni pritisak, prema njegovoj interpretaciji, bio usmjeren na „skidanje glave SDA“, a ta „glava“ je upravo on, onda se prirodno nameće pitanje:

Šta bi se dogodilo sa SDA kada Bakir Izetbegović više ne bi bio njen predsjednik?

To nije isto što i tvrdnja da bi SDA nestala.

Ali jeste legitimno političko pitanje o nasljedniku, unutrašnjoj strukturi moći i sposobnosti stranke da funkcioniše nakon višedecenijske dominacije porodice Izetbegović na njenom vrhu.

„Da smo htjeli imati šefove, imali smo ih u Beogradu“

– „Da smo htjeli imati šefove, imali smo ih u Beogradu“, poručio je Izetbegović.

Zanimljivo je, međutim, da u toj priči nije pomenuo Zagreb – iako se SDA godinama spočitava da zna gledati kako vjetar iz Zagreba puše.

A nije pomenuo ni Ankaru – Tursku, kojoj je, prema poznatoj izjavi, njegov rahmetli otac Alija Izetbegović navodno „ostavio BiH u amanet“.

Beograd je, dakle, u priči o „šefovima“ dobio svoje mjesto. Zagreb i Ankara – nisu.

Slučajnost? Ili samo nije bilo potrebe da se baš svi „šefovi“ pomenu u istom dahu?

Američki ambasador pet puta dolazio njemu, u SDA … naravno

Izetbegović posebno ističe odnos sa američkim ambasadorom.

– „Sa američkim ambasadorom sam se vidio pet puta u dva mjeseca. Došao čovjek u SDA, naravno.“

Ova tvrdnja sama po sebi govori o intenzitetu komunikacije koju Izetbegović opisuje nakon perioda koji je predstavio kao međunarodni pritisak i bojkot SDA.

Ali iz nje se ne može zaključiti šta je bilo predmet tih razgovora.

Za to bi bili potrebni konkretni podaci o sastancima, temama i eventualnim dogovorima.

Šta je „konačno“ što Zapad želi uraditi u BiH?

Možda najintrigantniji dio govora dolazi na samom kraju.

Izetbegović kaže:

„Jer znaju na koga se jedino može osloniti. Ono što oni planiraju, konačno ovdje uraditi. Samo na SDA.“

Ova rečenica otvara potpuno novo pitanje.

Šta je to što međunarodni akteri, prema Izetbegovićevim riječima, „konačno“ planiraju uraditi u Bosni i Hercegovini?

Izetbegović ne objašnjava šta podrazumijeva pod tim „konačnim“ planom.

Ne govori ni ko ga je, kada i na koji način upoznao sa tim planom.

Ali tvrdi da se, kada dođe vrijeme za njegovo provođenje, međunarodni akteri mogu osloniti upravo na SDA.

To je zanimljiv kontrast njegovom ranijem opisu „Zapada“ koji je, kako tvrdi, pokušavao ukloniti njega i SDA iz političkog života.

Ako je njegova interpretacija tačna, postavlja se pitanje:

Kako je moguće da je ista politička stranka istovremeno predstavljena kao meta međunarodnog pritiska i kao jedina politička snaga na koju se taj isti međunarodni faktor može osloniti?

Između političke poruke i otvorenih pitanja

Izetbegovićev govor zato otvara više pitanja nego što daje odgovora.

Da li je „uklanjanje Bakira“ zaista značilo pokušaj uklanjanja SDA ili pokušaj promjene njenog rukovodstva?

Na šta se odnosila navodna „amnestija“?

Postoje li konkretni ljudi i konkretne radnje na koje je Izetbegović mislio?

Šta znači njegova tvrdnja da je SDA „stala uz njega“?

Zašto je upravo on „glava SDA“?

I, konačno, šta je to što međunarodni akteri prema njegovim riječima „konačno“ planiraju uraditi u BiH, a za šta im je potrebna upravo SDA?

Odgovore na ova pitanja u svom govoru nije ponudio.

A možda je upravo zato njegov iskaz zanimljiviji zbog onoga što je otvorio nego zbog onoga što je objasnio.