U srednjem vijeku hebrejski više nije bio jezik svakodnevnog života. Zahvaljujući učenjacima poput Maimonidesa, koji su proučavali arapsku gramatiku i bogato jezičko nasljeđe, sačuvani su temelji na kojima će stoljećima kasnije biti obnovljen moderni hebrejski.

Kada je propalo drevno Izraelsko kraljevstvo, a kasnije i nakon razaranja Drugog hrama 70. godine nove ere, Jevreji su se raselili širom tadašnjeg svijeta. Tokom narednih stoljeća hebrejski je postepeno prestao biti jezik svakodnevnog razgovora.

Jevreji su govorili aramejski, arapski, grčki, španski i druge jezike zemalja u kojima su živjeli, dok je hebrejski ostao prvenstveno jezik molitve, Svetog pisma i vjerskih rasprava. Mnogi su strahovali da bi mogao izgubiti svoju bogatu strukturu i vremenom postati nerazumljiv.

U takvom vremenu živio je Mojsije Maimonides (1138–1204), jedan od najvećih jevrejskih mislilaca srednjeg vijeka. Rođen u Kordobi, u tadašnjoj muslimanskoj Španiji, školovao se u okruženju u kojem je arapska nauka bila među najrazvijenijima na svijetu. Kasnije je živio u Egiptu, gdje je radio kao ljekar i napisao svoja najpoznatija djela.

Maimonides je dobro znao da su hebrejski i arapski bliski semitski jezici. Dijele sličan način građenja riječi, glagolskih oblika i gramatičkih pravila. Upravo zato su on i brojni jevrejski gramatičari njegovog vremena proučavali arapsku lingvistiku kako bi bolje razumjeli i sistematizovali hebrejski.

Kada u hebrejskom nije postojao odgovarajući izraz za određene filozofske ili naučne pojmove, učenjaci su često stvarali nove riječi po uzoru na postojeće hebrejske korijene, a nerijetko su koristili stilizivane arapske izraze. Na taj način hebrejski je nastavio da se razvija iako više nije bio govorni jezik.

Maimonides nije sam “oživio” hebrejski, ali je njegov rad imao ogroman uticaj na očuvanje jezika. Njegova djela, napisana uglavnom na judeo-arapskom jeziku – arapskom jeziku pisanom hebrejskim slovima – kasnije su prevedena na hebrejski i postala su dio temelja jevrejske književnosti.

Više od šest stotina godina kasnije, krajem 19. vijeka, Eliezer Ben Jehuda predvodio je pokret koji je hebrejski ponovo pretvorio u svakodnevni govorni jezik. Međutim, taj preporod bio bi mnogo teži da prethodne generacije učenjaka nisu sačuvale njegovu gramatiku, bogat rječnik i književnu tradiciju.

Zbog toga se može reći da je priča o hebrejskom jeziku ujedno i priča o saradnji kultura. Iako su Jevreji i Arapi kroz istoriju često bili u sukobima, upravo je arapska naučna tradicija odigrala važnu ulogu u očuvanju jezika koji je danas službeni jezik države Izrael i kojim govori više od devet miliona ljudi.

Isttaživsnje: LuPortal