Stručnost, iskustvo i rezultati uvijek su najvažniji kriteriji za obavljanje javne funkcije, ali način na koji se poruke prenose građanima ne može biti zanemaren. Jasna i razgovijetna dikcija sastavni je dio odgovornog javnog nastupa.

Javni prostor danas je prepun izjava političara, direktora javnih preduzeća, rukovodilaca ustanova, glasnogovornika i drugih osoba koje obavljaju odgovorne funkcije. Gotovo svakodnevno njihove riječi prenose televizije, radijske stanice, portali i društvene mreže. Upravo zbog toga način na koji govore nije samo njihova lična karakteristika, nego pitanje profesionalne komunikacije s građanima.

Kada se govori o kvalitetima koje bi trebali posjedovati ljudi na odgovornim funkcijama, nema dileme da su znanje, stručnost, iskustvo, odgovornost, integritet i ostvareni rezultati daleko najvažniji kriteriji. Niko ne bi trebao biti biran ili ocjenjivan prvenstveno po glasu ili načinu govora. Dobar govornik ne mora biti dobar rukovodilac, kao što ni vrhunski stručnjak ne mora biti rođeni govornik.

Međutim, iz toga ne proizlazi da je javni nastup nevažan. Naprotiv. Kada neko prihvati funkciju koja podrazumijeva redovno obraćanje javnosti, komunikacija postaje sastavni dio njegovog posla. Kao što se očekuje da poznaje propise iz svoje oblasti, da donosi kvalitetne odluke i odgovorno upravlja institucijom, očekuje se i da informacije građanima prenosi jasno i razumljivo.

Građani imaju pravo da razumiju ono što im se govori

Svrha javnog obraćanja nije da govornik pokaže koliko zna, nego da njegova poruka stigne do građana bez dodatnog napora.

Ako osoba govori prebrzo, “guta” riječi, nerazgovijetno izgovara glasove ili ne vodi računa o artikulaciji, dio publike neće razumjeti ono što je željela saopćiti. Tada dolazi do pogrešnih tumačenja, nepotrebnih rasprava i različitih interpretacija iste izjave.

Posebno je to izraženo na televiziji, radiju i društvenim mrežama, gdje publika nema priliku tražiti dodatno pojašnjenje.

“Razumiješ šta govori(m)” nije argument

Kada se povede rasprava o dikciji javnih osoba, često se može čuti odgovor: “Pa razumiješ šta govori(m).”

Na prvi pogled, to zvuči kao sasvim razuman argument. Međutim, u profesionalnoj komunikaciji on zapravo ne stoji.

Razgovor između dvije osobe nije isto što i obraćanje desetinama ili stotinama hiljada građana. Sagovornik koji stoji ispred vas može vas zamoliti da ponovite rečenicu, govori sporije ili pojasnite ono što nije razumio. Gledaoci televizijskog priloga, slušaoci radija ili čitaoci video-priloga na društvenim mrežama tu mogućnost nemaju.

Osim toga, činjenica da jedna osoba razumije govornika ne znači da ga razumiju svi. Javnost čine ljudi različite životne dobi, različitog obrazovanja, različitih slušnih sposobnosti i različitih govornih navika. Starijim osobama, osobama sa oštećenjem sluha ili građanima koji izjavu prate u bučnom okruženju i najmanja nejasnoća može otežati razumijevanje.

Zbog toga se kvalitet javnog govora ne mjeri pitanjem “može li se razumjeti”, nego pitanjem “koliko se lako može razumjeti”.

Cilj javne komunikacije nije da građani pogađaju ili dešifruju šta je govornik želio reći, nego da poruku razumiju odmah, bez napora i bez mogućnosti različitog tumačenja.

Upravo zato rečenica “razumiješ šta govorim” može biti dovoljna u neformalnom razgovoru među prijateljima, ali nije dovoljan argument kada neko govori u ime institucije i obraća se cijeloj javnosti.

Dobra dikcija nije isto što i lijep glas

Često se pogrešno smatra da dobra dikcija znači imati dubok glas ili govoriti poput profesionalnog spikera.

To nije tačno.

Dobra dikcija znači jasno izgovarati riječi, pravilno ih artikulisati, koristiti odgovarajući tempo govora i praviti prirodne pauze kako bi slušalac mogao pratiti izlaganje.

Jednako je važno naglasiti da dikcija nema nikakve veze s regionalnim naglaskom. Bosna i Hercegovina bogata je različitim govorima, i niko ne treba mijenjati svoj naglasak kako bi govorio “književnije”. Cilj nije ukloniti identitet govornika, nego omogućiti da svaka riječ bude razgovijetna i razumljiva.

Kamera ne prašta

Mnogi ljudi mnogo bolje zvuče u svakodnevnom razgovoru nego pred kamerom.

Mikrofon vrlo lako otkriva svako mumlanje, spajanje riječi, nejasan izgovor ili prebrz tempo govora. Ono što u običnom razgovoru prolazi gotovo neprimijećeno, u televizijskom prilogu ili na konferenciji za medije postaje mnogo izraženije.

Zbog toga gotovo svi profesionalni televizijski voditelji, novinari i spikeri prolaze obuku iz dikcije i govorne tehnike.

Ne zato što imaju “lijep glas”, nego zato što im je posao da ih publika razumije.

Način govora utiče na povjerenje

Ljudi ne procjenjuju samo sadržaj poruke nego i način na koji je ona izgovorena.

Jasan, smiren i razgovijetan govor ostavlja utisak sigurnosti, ozbiljnosti i profesionalnosti. Nasuprot tome, nejasan govor može ostaviti utisak nesigurnosti ili nepripremljenosti, čak i kada govornik raspolaže kvalitetnim argumentima.

Možda to nije uvijek potpuno pravedno, ali psihologija komunikacije pokazuje da prvi utisak često nastaje upravo na osnovu načina govora.

U kriznim situacijama nema mjesta nejasnoćama

Tokom elementarnih nepogoda, velikih nesreća, zdravstvenih kriza ili drugih vanrednih situacija svaka riječ ima posebnu težinu.

Građani tada očekuju precizne, jasne i razumljive informacije.

Ako poruka nije razgovijetno izgovorena, mogu nastati nesporazumi koji dodatno otežavaju ionako složenu situaciju.

Zbog toga mnoge institucije širom svijeta ulažu u edukaciju osoba koje komuniciraju s javnošću.

Dobra dikcija se uči

Za razliku od boje glasa, dikcija nije urođena osobina.

Ona se razvija kroz vježbe disanja, artikulacije, pravilnog naglašavanja riječi i kontrole tempa govora.

Logopedi, profesori glume i govorni treneri svakodnevno rade s ljudima koji žele unaprijediti javni nastup. Takve edukacije nisu rezervisane samo za glumce ili televizijske voditelje. One mogu koristiti svakome čiji posao podrazumijeva često obraćanje javnosti.

To nije priznanje slabosti, nego ulaganje u vlastitu profesionalnost.

Nije pitanje elitizma nego odgovornosti

Svaka rasprava o dikciji ponekad se pogrešno tumači kao ismijavanje nečijeg govora ili regionalnog naglaska.

To ne bi smjela biti svrha.

Niko ne očekuje da političari, direktori ili načelnici govore poput glumaca ili radijskih spikera. Ali sasvim je opravdano očekivati da osoba koja predstavlja hiljade građana vodi računa o tome da je svi mogu lako razumjeti.

To nije pitanje prestiža, nego poštovanja prema javnosti.

Rezultati ostaju prvi kriterij

Na kraju, treba ponoviti ono što je najvažnije.

Kvalitet nečijeg rada nikada se ne smije procjenjivati isključivo po načinu na koji govori. Stručnost, znanje, iskustvo, odgovornost i ostvareni rezultati uvijek moraju biti prvi kriteriji za obavljanje bilo koje javne funkcije.

Ali to ne znači da javni nastup nije važan.

Osoba koja predstavlja instituciju svojim govorom predstavlja i samu instituciju. Zato dobra dikcija nije luksuz niti pitanje taštine. Ona je dio profesionalne odgovornosti prema građanima.

Jer javna funkcija ne podrazumijeva samo donošenje ispravnih odluka, nego i sposobnost da se te odluke jasno, precizno i razumljivo objasne onima zbog kojih ta funkcija i postoji – građanima.