Aktuelni premijer TK bi će biti nosilac liste za Predstavnički dom FBiH na izborima 2026. godine

Prema informacijama objavljenim na tuzlanskim portslima, aktuelni premijer Irfan Halilagić, od oktobra više neće obnašati funkciju premijera Tuzlanskog kantona, jer ga Stranka demokratske qkcije planira kandidovati kao nosioca liste za Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH na Općim izborima 2026. godine.

Halilagić je u dva navrata predvodio Vladu Tuzlanskog kantona. Njegov posljednji mandat, iako je formalno bio prekinut na tri dana tokom političke krize, u praksi se smatra jednim od stabilnijih u posljednjoj deceniji. Time je Halilagić postao prvi premijer TK nakon Enesa Mujića koji je uspio gotovo u potpunosti odraditi četverogodišnji mandat (2006–2010), dok nijedan premijer nakon 2010. godine nije završio mandat bez smjene ili ozbiljnih političkih turbulencija.

Predizborne kombinatorike tako već sada nagovještavaju značajne političke promjene, kako u Tuzlanskom kantonu tako i na nivou Federacije BiH, gdje će se voditi borba za što bolju poziciju uoči Općih izbora 2026. godine.

LuPortal dodatno saznaje da je bilo pokušaja političkog dogovora, uključujući i razgovore u Sarajevu, da se Halilagić zadrži na kantonalnom nivou, ali je na kraju odlučeno drugačije.

Također, prema trenutno fostupnim informacijama, Fahrudin Skopljak više neće biti kandidat na federalnom nivou, već će se nalaziti na listi za Skupštinu .

Skopljak se, prema dostupnim informacijama, nalazi na listi na poziciji broj 6, dok prva mjesta zauzimaju:

  1. Šekib Umihanić
  2. Lejla Vuković
  3. Smajo Mandžić

Ko dobija ono što Lukavac gubi — i da li se politička vaga u TK namjerno prelama preko lokalnih zajednica?

Nije do kraja jasno da li se u SDA u Sarajevu uopće sagledavaju dugoročne posljedice kadrovskih i političkih poteza na Tuzlanskom kantonu, ili se svjesno ulazi u kombinatorike koje u konačnici mogu značiti dodatno slabljenje pozicije TK u odnosu na federalni nivo. U takvom rasporedu snaga sve češće se stiče utisak da se ovim “unutrašnjim preslagivanjima” zapravo otvara prostor za nove interesne grupe u TK.

Posebno se u tom kontekstu sve glasnije postavlja pitanje da li bi Lukavac mogao biti jedan od direktnih gubitnika ovakvih političkih procesa — odnosno da li će u novoj raspodjeli snaga biti svjesno ili nesvjesno gurnut u stranu kada je riječ o budžetskim prioritetima i investicionim projektima Tuzlanskog kantona.

Ako se ovakav trend nastavi, sve više djeluje kao da bi Lukavac mogao ući u period koji mnogi već sada opisuju kao potencijalno “crne godine” — četiri godine u kojima bi grad mogao ostati bez značajnijih investicija, bez ozbiljnijeg razvoja i bez projekata koji bi stvarno mogli unaprijediti kvalitet života građana.