Iza “nelogičnih” brojki krije se socijalna pravda i borba za goli opstanak najranjivijih

Predložene izmjene Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u Federaciji BiH, posebno one koje se odnose na član 81, otvorile su snažnu javnu raspravu. U središtu polemike našla se mogućnost da dijete – korisnik porodične penzije – u određenim slučajevima prima veći iznos nego što je primao umrli roditelj–penzioner. Iako se takvo rješenje na prvi pogled može učiniti nelogičnim, dublja analiza pokazuje da je riječ o pitanju socijalne pravde, a ne matematičke greške.

Prema predloženim izmjenama, porodične i invalidske penzije koje su utvrđene ispod zakonskog minimuma bile bi uvećane na najniži iznos koji ne može biti manji od 90 posto prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine. Time se uvodi dodatni zaštitni mehanizam za socijalno najugroženije kategorije stanovništva, među kojima su djeca trajno nesposobna za rad.

Problem na koji upozoravaju iz Federalnog zavoda PIO/MIO proizlazi iz poređenja s postojećim zakonskim rješenjem prema kojem jedan član porodice ima pravo na porodičnu penziju u visini 70 posto penzije umrlog osiguranika. U kombinaciji s novim minimumom, u praksi bi to moglo dovesti do situacije da dijete prima veći iznos od onoga koji je primao roditelj.

Međutim, upravo u tom segmentu zakon prestaje biti puka računica i ulazi u prostor socijalne odgovornosti države.

Djeca koja ostvaruju pravo na porodičnu penziju po osnovu trajnog invaliditeta nisu u mogućnosti da rade, da se zaposle ili da na bilo koji način nadoknade gubitak roditelja. Njihova egzistencija u potpunosti zavisi od sistema socijalne sigurnosti. Porodična penzija za njih nije dodatni prihod, već jedini stabilan izvor sredstava za život.

Riječ je o djeci i odraslim osobama s teškim zdravstvenim stanjima – potpunom ili djelimičnom sljepoćom, nepokretnošću, paralizama, teškim oblicima cerebralne paralize, ozbiljnim oštećenjima nervnog sistema, mentalnom zaostalošću, teškim oblicima autizma i drugim poremećajima zbog kojih im je potrebna stalna, često 24-satna njega i nadzor.

U ogromnom broju slučajeva tu njegu su godinama pružali upravo roditelji – besplatno, danju i noću, često žrtvujući vlastito zaposlenje, karijeru, pa i zdravstveno osiguranje.

Smrću roditelja, ta djeca ostaju ne samo bez člana porodice, već i bez osobe koja je svakodnevno besplatno brinula o njima i omogućavala im osnovne uslove za život.

U tom trenutku porodična penzija prestaje biti „naslijeđeno pravo“ i postaje pitanje opstanka. Iz tog iznosa moraju se finansirati asistencija, njega, terapije, smještaj ili angažman osoba koje će preuzeti brigu koju su ranije obavljali roditelji. Ti troškovi u praksi često višestruko premašuju iznos penzije koju je roditelj primao.

Zbog toga veći iznos porodične penzije u ovakvim slučajevima ne predstavlja privilegiju, već pokušaj države da barem djelimično nadoknadi gubitak besplatne roditeljske njege i spriječi potpuni socijalni kolaps najranjivijih.

Stručna javnost s pravom upozorava da zakon treba dodatno precizirati kako bi se izbjegle različite interpretacije i neujednačena primjena u praksi. Jasno razdvajanje situacija koje se temelje na humanosti i socijalnoj zaštiti od onih koje bi mogle dovesti do stvarnih nelogičnosti ključno je za stabilnost sistema PIO.
Ipak, u svom humanom dijelu, predložene izmjene predstavljaju važan iskorak ka stvarnoj zaštiti djece i osoba s teškim invaliditetom. Bez takvog pristupa, svaka „matematička logika“ zakona bila bi u direktnoj suprotnosti s osnovnim principima socijalne države, ljudskog dostojanstva i solidarnosti.