Polemika o Palestini otvara pitanje dvostrukih standarda SAD-a i historijskih presedana.

Američki državni sekretar Marco Rubio nedavno je izjavio da međunarodno priznanje palestinske države nije presudno za njeno postojanje, naglašavajući da su takvi potezi zapadnih zemalja „simbolični“ i vođeni unutrašnjim političkim interesima.

No, ako bi se ta logika primijenila na druge historijske slučajeve, postavlja se pitanje kako bi SAD reagovale kada bi Meksiko, pozivajući se na međunarodno pravo, zatražio povrat teritorija koje su mu oduzete tokom 19. stoljeća.

Naime, nakon Meksičko-američkog rata (1846–1848) i kasnije kupovine Gadsden (1854), SAD su preuzele goleme dijelove meksičke teritorije. Danas se na tim prostorima nalazi čak sedam američkih saveznih država, u cijelosti ili djelimično izgrađenih na nekadašnjoj meksičkoj zemlji:

  • Kalifornija
  • Nevada
  • Utah
  • Arizona
  • Novi Meksiko
  • Teksas – odvojen od Meksika 1836. kao nezavisna republika, a 1845. pripojen SAD-u.
  • Kolorado – južni dio nekada je pripadao Meksiku.

Prema Sporazumu iz Guadalupe Hidalga (1848), Meksiko je izgubio oko polovinu svoje dotadašnje teritorije. No, sporazum je potpisan nakon rata koji je SAD započeo upravo zbog širenja svojih granica.

Ako međunarodno priznanje, kako tvrdi Rubio, nije ključno za postojanje neke države, onda bi i Meksiko, po istoj logici, mogao vojno ili politički tražiti povrat svojih historijskih teritorija – baš onako kako Izrael, prema biblijskim argumentima, polaže pravo na palestinsku zemlju.

Takva paralela otvara pitanje dvostrukih standarda: kada je u pitanju Palestina, međunarodno pravo se relativizira, a u slučaju SAD-a historijski presedani se ignorišu.

“Pika” li se i ovo bez međunarodnog priznanja?

Kada američki zvaničnici tvrde da međunarodno priznanje nije presudno za postojanje države ili valjanost teritorijalnih promjena, otvara se široko polje historijskih primjera koji njihovu logiku stavljaju na test. Ako se taj princip primijeni na prošlost, mnoge američke teritorije došle su pod zvjezdano-plavu zastavu bez “međunarodnog priznanja” u današnjem smislu — ponekad ratom, ponekad kupovinom.

Meksičko-američki rat i Gadsdenova kupovina

Jedan od najupečatljivijih primjera je Meksičko-američki rat (1846–1848), koji je završio Sporazumom iz Guadalupe Hidalga. Tim sporazumom, Meksiko je prisiljen da ustupi oko pola svoje dotadašnje teritorije, uključujući današnje Kaliforniju, Nevadu, Utah, Arizonu, Novi Meksiko, Teksas i dio Kolorada. Teksas je već 1836. jednostrano proglasio nezavisnost, a 1845. ga je SAD pripojila, što je i bio neposredni povod rata.

Samo nekoliko godina kasnije, 1854., uslijedila je tzv. Gadsdenova kupovina (Gadsden Purchase). Američki ambasador u Meksiku James Gadsden dogovorio je otkup još 77.000 km² teritorije — dijelova današnje južne Arizone i jugozapadnog Novog Meksika — za 10 miliona dolara. Zvanični razlog bio je izgradnja južne transkontinentalne željeznice, ali je suština bila dodatno učvršćivanje granica nakon rata.

Kupovina Aljaske od Rusije

Drugi, mirniji primjer ekspanzije je kupovina Aljaske od Ruskog Carstva 1867. godine. Sjedinjene Države su za 1.518.800 km² platile 7,2 miliona dolara (oko 2 centa po hektaru).

Pregovore je vodio američki državni sekretar William H. Seward, a tadašnja javnost kupovinu je ismijavala, nazivajući je “Sewardova ludost” (Seward's Folly). Tek kasnije, otkriće zlata, nafte i strateške važnosti pretvorilo je Aljasku u američki adut.

Pitanje dvostrukih standarda

Ako, kako danas tvrde neki američki zvaničnici, “međunarodno priznanje” nije ključno za valjanost državnog statusa ili granica, otvara se pitanje:

  • Da li bi se Meksiku priznalo pravo da vrati “otete” teritorije iz 19. stoljeća, bez obzira na međunarodno priznanje?
  • Da li bi se Rusiji priznalo pravo da, pozivajući se na historijsko nasljeđe, zatraži povrat Aljaske?

Historija pokazuje da se međunarodno pravo prečesto tumači selektivno. Kada to rade jači, ratna osvajanja i kupovine vrijede zauvijek; kada to pokušaju slabiji, ista pravila iznenada prestaju da važe.

Ovakva paralela između prošlih američkih teritorijalnih širenja i današnje politike prema Palestini otvara neugodno pitanje: da li međunarodno pravo zaista postoji kao univerzalni princip, ili samo kao alat onih koji ga kroje po vlastitoj mjeri?