Mještani Bokavića upozorili na rizike bušenja bunara i osjećaj zapostavljenosti sela. Mogu li se i smijumli se gradski projekti graditi na štetu sela, i može li se javno dobro pretvoriti u sredstvo kontrole i naplate.

Prvi utisak koji smo stekli i koji želimo da istaknemo je da se u startu napravila greška jer nije ograničeno vrijeme izlaganja po govorniku. Preduga izlaganja su od početka unijela dodatnu nervozu u ionako narlektrisanu atmosferu u konferencijskoj sali, što je obavezno trebalo izbjeći – ako se išlo sa namjerom za miran i konstruktivan dijalog.

Drugi problem je bio što ni jedna strana nije onoj drugoj dala uvid u barem dio onoga što će tražiti ili nuditi na sastanku, pa nije bilo šanse za prethodno razmatranje i približavanje stavova. Čak štaviše, obje strane su došle sa zabetoniranim stavovima.

Iskreno vjerujemo da je jedini ispravan pogled na problem vodosnabdijevanja u Gradu Lukavcu da svaki građanin ima pravo na pitku vodu.
U tome ne smije biti apsolutno nikakve dileme.

No, ono o čemu se može i mora voditi rasprava jeste način na koji će se do tog cilja doći. Rješavanje problema jednog dijela grada na štetu drugog nije ni pravedno, ni zakonito, ni moralno. Tako nešto nije u skladu ni s Božjim, ni sa ljudskim zakonima.

Predstavnici mjesne zajednice Bokavići iznijeli su svoje stavove jasno, konkretno i iz ličnog iskustva – mada po nama preopširno. Njihova lična svjedočenja o posljedicama ispitivanja bušotina – presušeni bunari, nestanak vode – nose veću težinu od bilo koje birokratske analize na papiru. Kada više mještana tvrdi da su tokom kratkog ispitivanja njihovi bunari ostali bez vode, teško je to osporiti bilo kakvim papirima i suhoparnim brojkama.

Pored toga, iz njihovih govora se mogla osjetiti iskrena velika zabrinutost da će pored sadašnjeg stanja u kojem bez ičije pomoći i isključivo svojom zaslugom i zahvaljujući ličnim odricanjima i novčanim ulaganjima, imaju pitku vodu, doći u podređen položaj u kojem će njihovo vodosnadbijevanje zavisiti od drugih i biti upitnog kontinuiteta.

Činjenica je da ako u Gradu Lukavac nekome mora bilo šta da fali – prvo će zafaliti selu.

Pokušajte razumjeti kako oni u Bokavićima na to gledaju:

Grad Lukavac bi im uzimao sigurnu besplatnu vodu koju imaju u bunarima u Bokavićima, provodio je kroz „Fabriku vode“ do Doležaja, a zatim je vraćao nazad Bokavljanima – i tu istu vodu samo “provozanu” (možda i zaprljanu) im naplaćivao – i još bi morali strepiti od kvarova na mreži, poskupljenja vode, redukcija, … i sl.

Biste li vi pristali na to?

Ne znamo koja je svrha izrečenog i da li se iza riječi gradonačelnika donekle mogla naslutiti i prijetnja i ucjena da bi se u budućnosti vlasnicima privatnih bunara mogla naplaćivati voda iz njihovih vlastitih izvora – jer, eto, „voda nije njihova“. Barem smo to mi tako shvatili.

U svemu ovome, ni momenta ne sporimo gradonačelnikovu stručnost, ali postavlja se pitanje objektivnosti. Kada neko za neki projekat kaže da mu je to “životno djelo“, onda je jasno da emotivna vezanost i lična ambicija mogu zasjeniti širu sliku, nanijeti nepravdu i nepopravljivu štetu dijelu stanovništva Grada Lukavac. Ne može i ne smije privatna želja jednog čovjeka da „iza sebe ostavi nešto“ biti važnija od prava stotina porodica da očuvaju stanje u kojem imaju stabilno snadbijevanje pitkom vodom.

Gradonačelnik je tokom sastanka rekao i da, eto, “svi se moraju žrtvovati“, ali mi već decenijama gledamo da se u stvarnosti žrtvuju samo sela.

Čega se to grad odrekao u posljednjih 5, 10, 20, 50 godina?

Grad je dobio WATSAN projekat vrijedan 5,5 miliona KM, gradi mu se Fabrika vode koja bi po nekim procjenama mogla koštati preko 30.000.000 KM, … – sela i dalje mole za običnu rasvjetu, finansiraju projekte iz vlastitih sredstava, organizuju radne akcije da sami sebi ucijeve kanalizaciju ili poprave vodovod. Dok gradska naselja dobijaju sve iz budžeta, sela se dobrim dijelom „samofinansiraju” iako je Gradski budžet zajednički s ne gradski (Grad – veliko početno slovo, obuhvata sve MZ a grad – malo početno slovo, je samo gradsko naselje – “Soda”)

Ne žrtvuju se svi jednako – žrtvuju se samo sela. Sustavno, planski i decenijama.

Voda jeste javno dobro. Ali zemlja je privatno vlasništvo. Ako podzemne vode zaista „teku kao rijeke“, zašto se buši baš u Bokavićima? Zašto ne tamo gdje neće izazvati direktnu štetu mještanima?

Čak ni u komunističkoj Kini privatna svojina nije nešto što se može tek tako oduzeti. Ni u Australiji – pa ni u SAD nije moguće oteti zemlju bez pristanka vlasnika.

Pa to nije moguće ni u BiH: još uvijek stoji nedovršen dio dionice dvije kolovozne trake na petlji Šićki gdje vlasnik/ci ofbija da proda zemljište iako je odsvno proglašrn Javni interes, zar ne?

Voda je javno dobro – i ko to ima pravo uzurpirati i naplaćivati javno dobro?

Opšti krajnji utisak sa sastanka je da na kraju nijedna strana nije bila zadovoljna ishodom razgovora, ali se čini da su pregovori od samog početka bili osuđeni na neuspjeh jet su se obje strane čvrsto ukopale na svojim početnim pozicijama, i jer niko nije izašao sa konkretnim kompromisnim prijedlogom.

Prijedlozi

Jedna moguća ideja, koja je nama pala na pamet, je da jedna od tri bušotine ostane za direktno snabdijevanje Bokavića, putem zasebnog rezervoara na najvišoj koti – kako bi voda išla prirodnim padom. Višak vode iz tog izvora mogao bi se koristiti za ostatak sistema vodosnabdijevanja.
Vjerujemo da bi to promijenilo gledanje mještama te MZ na sve ovo.

Također, kandidat za gradonačelnika Fahrudin Skopljak u više navrata je tokom predizborne kampanje spominjao potencijal postojećih i mogućnost bušenja novih bušotina kod Doma kulture u Prokosovićima. Po njegovim riječima, one imaju veliki kapacitet i mogle bi direktno slati vodu u rezervoar na Tirinovcu, čime bi bilo omogućeno snabdijevanje i grada i više seoskih mjesnih zajednica.

Opcijs ima …

Voda ne smije postati politička karta – a još manje predmet ucjene.
Bez vode – nema života.
Bez poštovanja sela – nema pravednog društva.

Čini se da je u svemu ovome na sceni obični muški mačizam, pokazivanje mišića, dokazivanje ko je “gazda”/vlast, …dok se zaboravlja da je vlast servis građana, a i Bokavljani ravnopravno sa Lukavčanima, spadaju u te građane.

Prava jednih ne smiju biti iznad prava drugih ili je to najgrublje diskriminiranje po mjestu stanovanja, što već nosi nove komplikacije i nove procese, i sudske i svake druge.