Dva stravična zločina nad civilima – u Ahmićima i Trusini – dogodila su se istog dana, 16. aprila 1993. godine, na suprotnim stranama tadašnjeg bošnjačko-hrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini. Dok brojna istraživanja i presude ukazuju na odgovorne pojedince i jedinice za počinjene zločine, ostaje pitanje: da li se radilo o spontanom razvoju etničkih tenzija ili je riječ o dijelovima šireg plana u kojem su, osim vojne i političke dimenzije, važnu ulogu igrali i interesi vezani za kontrolu teritorija, puteva snabdijevanja i ekonomske koristi od šverca?

Ahmići – zločin koji je potresao svijet

U ranim jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) izveli su napad na selo Ahmići, gdje je ubijeno više od stotinu bošnjačkih civila, uključujući žene, djecu i starce. Selo je spaljeno, a veliki broj stanovnika ubijen ili protjeran. Prema presudama Haškog tribunala, napad je bio planiran dan ranije, a pojedini komandanti su osuđeni za zločine počinjene u ovom napadu.

No, pored nesporne odgovornosti za zločin, neki istraživači i novinari postavljaju pitanja o dubljem kontekstu. Ahmići se nalaze u Lašvanskoj dolini, regiji izuzetno važnoj za kontrolu komunikacija i opskrbnih pravaca između srednje Bosne i Hercegovine. Da li je motiv za napad, osim etničkih i vojnih ciljeva, uključivao i težnju da se preuzme kontrola nad putnim pravcima, mogućim švercerskim rutama i teritorijem pogodnim za logistički nadzor? Ova pitanja još uvijek ostaju bez konačnih odgovora.

Trusina – odmazda ili unaprijed pripremljena operacija?

Istog dana, u selu Trusina kod Konjica, pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), uključujući jedinicu “Zulfikar”, ubili su 22 Hrvata – među kojima i civile, kao i vojnike koji su se prethodno predali. Više lica je kasnije osuđeno zbog učešća u ovom zločinu. Iako se ponekad tvrdi da je riječ o “odmazdi” za Ahmiće, hronologija događaja otvara dodatna pitanja.

Zločin u Trusini dogodio se ujutro, istog dana kada i napad na Ahmiće. Koliko je realno da je napad bio neposredna reakcija ako uzmemo u obzir vrijeme, udaljenost i kompleksnost operacije? Da li je moguće da je i ovaj napad, kao i onaj u Ahmićima, bio ranije planiran, te da su obje strane imale unaprijed određene vojne ciljeve – možda i šire od onih koji su se prikazivali javnosti?

Kontrola puteva – strateški interes i ratna ekonomija / ratno profiterstvo?

I Ahmići i Trusina nalaze se na važnim geografskim tačkama. Put koji prolazi kroz Ahmiće povezuje Vitez i Busovaču, dok se Trusina nalazi uz put Konjic – Jablanica, ključan za kretanje ljudi, robe i oružja. U ratnim uslovima, kontrola nad takvim rutama bila je od izuzetnog značaja.

Neki autori i novinari spekulišu da su sukobi između ARBiH i HVO-a, posebno u 1993. godini, osim vojno-političke dimenzije, imali i ekonomski karakter. Pojedinci i grupe unutar obje vojske navodno su koristili haotične ratne okolnosti kako bi se obogatili kroz šverc oružja, hrane, lijekova i goriva. Postoje svjedočenja da su se na frontovima povremeno dogovarali “prekidi vatre” kako bi konvoji prošli ili se roba zamijenila. Da li su zločini poput onih u Ahmićima i Trusini možda bili usputni “nusprodukt” ovakvih težnji ka kontroli teritorije i resursa?

Sukob kao zajednički interes ekstremnih frakcija?

Postoji i teza, doduše rijetko istraživana u akademskim krugovima, da je eskalacija sukoba između HVO-a i ARBiH – u tadašnjoj fazi rata kada su obje strane nominalno bile saveznici protiv Vojske Republike Srpske – bila djelimično poticana od strane onih kojima je odgovaralo slabljenje unutrašnjeg jedinstva i stvaranje haosa.

Radikalne frakcije, kako među Hrvatima, tako i među Bošnjacima, mogle su imati interes da izazovu incidente i provociraju krvoprolića kako bi ojačale vlastiti utjecaj i onemogućile političke i vojne dogovore na višem nivou. Takođe, haos i podjela teritorije stvarali su uslove pogodne za švercerske tokove, bogaćenje pojedinaca i jačanje neformalnih centara moći.

Zaključak – više pitanja nego odgovora

Dok istorijske činjenice i sudske presude jasno govore o odgovornosti za zločine u Ahmićima i Trusini, širi kontekst ostaje djelimično zamagljen. Da li su ti zločini bili samo produkt etničke mržnje i vojnih tenzija, ili su dio mnogo dubljeg plana u kojem su ključnu ulogu igrali kontrola teritorije, puteva i ratne ekonomije?

Postavljanje ovih pitanja ne umanjuje težinu počinjenih zločina, niti mijenja odgovornost počinilaca. Ipak, razumijevanje šire slike može pomoći da se u budućnosti spriječi manipulacija ratom i stradanjem civila radi ekonomskih ili političkih interesa. Iako mnogi dokumenti, svjedočenja i izvještaji ostaju nedostupni ili neistraženi, važno je ne prestajati postavljati pitanja – i tragati za istinom, bez obzira koliko ona bila složena.