Mali dio bogate istorije porodice Vrdoljak koja već četvrtu generaciju širom ovog dijela Balkana, od Slovenije do Makedonije, na par dana odnosi brige i donosi radost

„Vašerdžije“ koje svake godine od 12. do 14. oktobra donesu vašersku atmosferu u Puračić, juče smo zatekli kako montiraju opremu za najmlađe, dovršavaju montažu raznih mašinerija za tinejdžere, vrše detaljne preglede opreme, podmazuju pokretne dijelove i testiraju motore… kako bi u ta tri, četiri dana sve funkcionisalo perfektno i stvorilo maksimalan ugođaj za posjetioce.

Svaki zvučnik u svakoj zvučnoj kutiji, svaka lampica i sijalica, svaki ležaj i vijak se kontrolišu jer sve mora biti na svom mjestu i savršeno funkcionisati da bi svi bili bezbjedni i vizuelno i audialno doživjeli maksimalnu čaroliju Puračkog Vašera.

No, pravi razlog našeg dolaska bio je razgovor sa Marinkom Vrdoljakom, koji je glava lunaparka „Vrdoljak“ i najzaslužniji što je Purački Vašer već odavno prerastao Puračić i postao regionalni događaj.

Mi iz starijih generacija ih znamo kao „vašerdžije“, ali ako pročitate našu priču do kraja, vidjet ćete ih sasvim drugačijim očima.

Marinko je četvrta generacija porodice koja se bavi ovim poslom.

Sve je počelo sa njegovim djedom Savom. Savom Mijatovićem.

– „Djed je prvi krenuo i to sa dvije letve i jednom vazdušnom puškom, i tako je napravio tadašnju streljanu“ – počinje priču Marinko.

Djed Savo Mijatović rođen je 1904. godine. Oženio je Marinkovu babu Stefaniju i sa njom izrodio šestoro djece. Teška vremena. U tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji nije bilo puno onih koji su imali dinara za trošenje na stvari poput streljane.

No, Savo nije odustajao pa je s vremenom taj posao preuzeo njegov zet, a Marinkov otac, Marijan Vrdoljak, oženjen njegovom majkom Ankom, rođenom Mijatović.

Milenko je bio njihovo jedino dijete. Otac se uklopio u porodični posao u kojem su učestvovali svi, svo šestoro Savine djece, njihove supruge i djeca…

Još u to vrijeme bio je to pravi porodični posao.

Sam Marinko je rođen u Sarajevu 1954. godine tokom jedne od turneja širom tadašnje SFRJ.

– „Ja sam, kao i dosta naše djece, rođen u putu. Ja sam rođen u Sarajevu, dok mi je jedan sin rođen u Derventi, a drugi u Brodu“ – priča nam.

U školu je išao u svim mjestima gdje je njegova porodica nudila zabavu na vašerima. Negdje je u školu išao tri dana, negdje pet, sedam, deset, već zavisno od toga koji je vašer i koliko traje. Tako je svakog oktobra u osnovnu školu Puračiću išao pet dana tokom boravka sa porodicom za vrijeme Puračkog Vašera.

– „Bilo je to i lijepo i teško djetinjstvo“ – prisjeća se Marinko. – „Posao nije uvijek išao, a uslovi života na turneji bili su često vrlo teški. Živjelo se u šatorima. Kiša, hladnoća, nekada i snijeg… Ja se sjećam Puračića još iz tih dana. Ovdje sam išao u osnovnu školu oko pet dana svake godine u oktobru, koliko smo ostajali. I dan-danas oni sa kojima sam u to vrijeme bio u razredu me zovu „školski“ – priča i osmjehuje se.

Priča nam Marinko kako je, vezano za školovanje, baš u Puračiću „završio karijeru“, jer je u sedmom razredu „prop'o“ i kako je to za njega značilo kraj školovanja.

Marinko ima dva sina: Dragan i Alberto. Dragan je stariji i oženjen je našom Puračankom Sandrom, koju je upoznao i u koju se zaljubio na jednom od Puračkih Vašera, a Marinko za snahu ima samo najljepše riječi hvale. Dragan i Sandra imaju četvero djece, dva sina i dvije kćerke.

Marinkov otac bio je vrijedan čovjek i vješt stolar, i napravio je svoj prvi ringišpil, ali i mnoge druge mnogima nakon njega. Sam je smišljao dizajn i pravio ringišpile, ali ih i farbao u te karakteristične vašerske boje.

Kasnije su Vrdoljaci pomalo nadograđivali svoj posao, širili ponudu zabave kroz stoni fudbal, flipere, videoigre…

Godinama nakon toga dolazi najpopularnija sprava Puračkog, ali i mnogih drugih vašera: BALERINA.

Priča nam Marinko da je to bila prva Balerina u bivšoj SFRJ, a njegov otac ju je kupio u Italiji.

To je ista ova Balerina na čijoj haljini se voze i današnje generacije školaraca i tinejdžera.

Davno su Vrdoljaci shvatili da je posao zabave dinamičan i da se svako malo ponuda mora obogatiti novim spravama i „ljuljama“.

No, da ne žurimo…

A Marinko, kako je on počeo?

Interesantno, počeo je kao njegov djed Savo: streljanom.

– „Otac bio strog. Nismo se nikad razbacivali parama. Ja već odrastao, imam i ženu i djecu, a moram tražiti pare od njega. On nekad da – a nekad i ne da. Imao sam svoj kamp u kojem sam bio s porodicom i spavao. Kuhinja je bila zajednička.

U to vrijeme već smo imali Balerinu i one igrače, flipere, videoigrice, ali opet ja nemam ništa svoje. Moram tražiti pare od oca. Dojadilo mi da stalno tražim pare od oca i odlučim da i ja počnem zarađivati za sebe. I napravim ja sebi streljanu“ – sjeća se Marinko.

– „Kupim pušku, napravim kućicu, kupim poklone i krenem. Gađanje – tadašnjih pet dinara. Malo-pomalo se zarađuje, ali mušterije često i dobijaju nagrade, pa se novac maltene vrti u krug. Meni malo ostane. Kad je otac vidio da napredujem, kaže mi: „Ti odsad dobijaš treći dio zarade od Balerine“. Al ja nisam naviko, pa ne uzimam i to stoji kod njega.” – priča nam.

Nakon par godina rada sa streljanom, Marinko je odlučio da je vrijeme da napreduje, pa je svoj prvi ozbiljan posao počeo sa autićima.

– „Nakon par godina sakupio sam pare i kupujem svoj prvi autodrom – mi to znamo kao autiće koji se sudaraju među sobom – Stari autodrom, pa sam ja to prvu zimu sređivao, farbao, popravljao… Ali auti mi stari i nisu atraktivni, pa ja pitam starog da li ima da mi posudi para da kupim nove autiće. Kaže: „Imam. Ali ako ne vratiš, ja nemam opet da ti dam.“ Naravno, ja mu to sve vratim. Znam da, ako mi opet zatreba, imam obraza opet tražiti. Kasnije sam kupio ovaj novi i sad sa njim putujem od vašera do vašera“ – prisjeća se Marinko.

Baš nekako u to vrijeme bio mu je jedan od najtežih perioda. Posao išao slabo, sezona prošla i došla zima. On, ponosan, neće da iko zna da je ostao „tanak s lovom“, pa priča:

– „Nema. Žena kuha krompir čorbu danas, pa krompir čorba sutra, prekosutra… i to valjda primijeti moj stari. Nije rekao ništa, ali jedan dan dolazi stara i s vrata pravo za poklopac šerpe. Podigne ga, promrmlja nešto, spusti poklopac i ode. Kasnije dolazi stari i daje mi tadašnjih 3.000 dinara. U proljeće prvi vašer nam je bio u Slavonskom Brodu i ja čim sam zaradio vratim mu.“ – sada već sa dozom tuge priča Marinko.

Nezaobilazno obilježje vašera je blještavilo – odnosno sijalice. Marinko nam je rekao da ih je na svim spravama ukupno oko 8.000. Prije su bile one sa žarnom niti i po 8 vati, a sada su sve LED sijalice od po 2 vata, pa troše četiri puta manje struje. Umjesto nekih 40 kW po satu, jer ne gori nikada sve istovremeno, sada je to nekih dvadesetak kilovata – koje svaki sat potroše samo uključene sijalice.

Kroz priču smo došli do pitanja gdje budu kada nije sezona vašera… zima i sl.

– „Kući.“

– „A imate kuće?“ – bubnuo je vaš novinar kao da nema ni jednu čistu, a ne dvije. Naravno, slijedilo je izvinjavanje: „Nisam tako mislio“, a Marinko uz smijeh nastavlja:

– „Pa bilo je vrijeme i kad nismo bili kući. Bilo je. Preko zime negdje se parkiraš, neki plac, ako ti ko dadne, prikopčaš malo struje i tu živiš. U kampovima se živjelo preko zime.“

Uz to nam Marinko objašnjava da je dugo vremena svaka para ulaganja u kupovinu nove opreme i sprava i da nije bilo mjesta za kuće. Prvo se ulagalo u unapređivanje ponude za posjetioce lunaparka. Kuće su došle na red tek kasnije.

– „Vidi, u ovom poslu nema kraja, ako hoćeš da opstaneš. Veliki su troškovi održavanja, pa nove stvari, novije, modernije i bolje ozvučenje, te treba bolji kamion, bolji agregat… uvijek nešto treba. Pa puno novca odnose placarine, struja, a valja živjeti i kad nema Vašera i zarade. Djeca rastu, školuju se, žene, dobijaju svoju djecu…“

Kroz razgovor smo se dotakli i zarade. Bude li je uvijek?

– „Ma nije to ni blizu kao prije. Nekada odemo na vašer, a znamo da će biti slabo. Nekada je naroda na vašeru bilo po cijeli dan, a sada se omladina počinje okupljati predveče. Derventa je, recimo, nekada bila poznata. Od jutra se počne raditi, od nekih 9 sati pa cijeli dan do kasno u noć. Sada ti po cijeli dan nema nikoga. Nema nikoga da naiđe, sve do 6–7 sati naveče. Dešavalo se da krene ono kao neka špica oko 9 naveče i šta ti imaš – dva, dva i po sata da nešto novca uhvatiš“ – priča dalje Marinko.

Prvi dolazak, ili bolje rečeno povratak Vrdoljaka u Puračić nakon rata, bio je 1998. godine, kada su u Puračić došli sa Krka. Sve one poslijeratne godine do tada Vašer u Puračiću nije imao više od jednog ringišpila.

Tokom razgovora, Marinko nam je jednom pričom ilustrovao drugu stranu života ljudi koje mi znamo samo u vrijeme kada sprave i muzika krenu.

Neke tamo godine, vašer u Knjaževcu u Srbiji, nekih 60 kilometara od Niša. 4. avgust je zadnji dan tog vašera. Odmah nakon fajronta cijelu noć sve se rasklapa i razmontira, tovari na kamione i sutra se vozi iz Knjaževca za Bijeljinu. To je put od oko 380 km.

– „To sad i nije daleko za ove današnje kamione, ali tada su to još bili FAP-ovi, pa kad dođeš na jedno brdo blizu Beograda, a ono dugo uzbrdo pa puziš FAP-om prva-druga, i gledaš u cestu, a nikako da dođeš do kraja. Sjećam se, dođemo sutra oko 8 naveče u Bijeljinu, neki već postavljeni na placevima, pa se kroz to moraš provući s kamionom, odmah počinje istovar koji traje do oko 3 sata ujutro. Onda odemo malo odspavamo do 7–8 sati i opet montiranje. To završimo do oko podne i spremni smo za rad, a prvi zvanični dan vašera u Bijeljini je 7. avgusta i traje tri dana, do 9.“ – priča Marinko.

– „Drugom prilikom u tom istom Knjaževcu crkne mi motor od Balerine. Sve popakujemo i idemo za Bijeljinu, a žena sa Peglivom ostane da čeka da tamošnji majstor popravi motor pa da ga doveze u Bijeljinu. Dočeka motor, ubaci ga u Peglivu, sa njom i dvoje male djece. Ona to doveze u Bijeljinu, ja motor montiram i krećemo… Ma, svašta se znalo desiti…“

– „Budu li skupe popravke, mislim, „okupaju“ li vas jer ste vašerdžije pa vam je nužda?“ – bilo je jedno od naših pitanja.

– „Rijetko, ali je i to znalo biti. Vidi, skupo je to održavanje ako ga čovjek radi na vrijeme i kako treba. Nedavno sam mijenjao zupčanik baš na Balerini i platio sam ga 8.200 eura. U fabrici je oko 4.000, ali moram čekati par mjeseci, a ja nemam toliko vremena. Na drugom mjestu ima odmah, ali traži 8.200 eura. Šta ću, moram, uzmem taj duplo skuplji“ – odgovara.

– „Je li bilo nekada da ste „propali“ na vašeru?“ – pitali smo.

– „Ma bilo je, nego šta. Nekad cijeli vašer kiša pripada i nema nikoga pa ne zaradiš ništa. Onda „spustiš nos“ i ideš dalje“ – odgovara.

Danas je Lunapark Vrdoljak nešto sasvim drugo od onog što je bio u tim prvim godinama – pa i decenijama.

Imaju ukupno osam sprava: šest velikih i dvije male, koje iz mjesta u mjesto voze sa osam kamiona raznih veličina i 12 šlepa.

Danas Vrdoljaci vansezonski period i period između poslova provode u svojim velikim i prelijepim porodičnim kućama koje su sagradili u Slavonskom Brodu. Njihova djeca se redovno školuju u brodskim školama, stiču znanja, zvanja i diplome…

– „Bojiš li se za budućnost ovog posla i Lukaparka?“ – pitali smo.

– „Ni malo“ – odgovara Marinko, pa nastavlja – „Moja porodica je toliko povezana i toliko složna, i toliko uživa u ovom poslu, da je budućnost lunaparka „Vrdoljak“ osigurana za barem još dvije generacije“ – kaže uz blag osmijeh, ali uz vidljivo zadovoljstvo i ponos što to može reći.

Mi smo odrastali uz Vašer, ali i oni i njihova djeca su odrastali uz Vašer.

Već sada Marinko najavljuje novinu za Vašer 2027. Nije otkrivao puno, ali nam je rekao da je u Italiji naručena i da se izrađuje jedna nova sprava za odrasle koja će biti prava atrakcija.

LuPortal