Francuska, Španija, Irska, Belgija i Portugal poduzeli su značajne diplomatske ili trgovinske poteze u vezi s Palestinom i Izraelom, dok se gotovo istovremeno u više evropskih država šire protesti i neredi. Postoji li veza između tih događaja ili je riječ o nepovezanim krizama?

Evropu su tokom oktobra 2026. zahvatili protesti različitih razmjera. U Francuskoj i Italiji demonstracije “zbog životnog standarda, obrazovanja i nezadovoljstva vlastima” prerasle su u nasilne sukobe. U Belgiji su protestovali studenti i protivnici “mjera štednje”, u Portugalu građani “zbog stanovanja i niskih primanja”, dok su u Španiji protesti povezani s “krizom stanovanja”. U Albaniji su demonstracije “protiv vlasti, korupcije i spornih razvojnih projekata” prerasle u ozbiljne sukobe s policijom. Slična okupljanja zabilježena su i u Njemačkoj, Grčkoj, Austriji i Irskoj.

Prema izvještajima Associated Pressa i Al Jazeere, neposredni povodi ovih protesta uglavnom su unutrašnji problemi – ali prerastaju u divljanje sumnjivih lica po njihovim ulicama – gotovo u pravilu tamnoputih doseljenika i migranata. Ipak, njihovo gotovo istovremeno izbijanje u državama koje su posljednjih godina pojačavale pritisak na Izrael otvara pitanje koje zaslužuje ozbiljno istraživanje, ali ne i unaprijed donesen zaključak.

Šta je svim ovim državama zajedničko ako u jednačinu uključimo Izrael?

Španija je priznala Palestinu 2024. godine, a 2025. pravno učvrstila zabranu trgovine oružjem s Izraelom, ograničila tranzit goriva vojne namjene i zabranila uvoz proizvoda iz izraelskih naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji.

Irska je priznala Palestinu u maju 2024. godine. U julu 2026. stupio je na snagu zakon kojim se zabranjuje uvoz robe iz izraelskih naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji. Irska je također podržavala dodatne sankcije protiv nasilnih doseljenika i pozivala na suspenziju trgovinskog dijela Sporazuma Evropske unije i Izraela.

Francuska je priznala Palestinu u septembru 2025. godine, podržala rješenje s dvije države i kritikovala širenje izraelskih naselja. To, međutim, ne znači da je uvela opći embargo na izvoz oružja Izraelu.

Belgija je 2025. najavila političko priznanje Palestine, uz određene uslove za formalno priznanje, te najavila jačanje ograničenja izvoza oružja, sankcije protiv nasilnih doseljenika i zabranu preleta izraelskih vojnih aviona. Za konkretne letove potrebno je zasebno provjeriti primjenu tih odluka.

Portugal je priznao Palestinu u septembru 2025. i nastavio podržavati prekid vatre, humanitarnu pomoć i rješenje s dvije države.

Njemačka je 2025. privremeno obustavila odobravanje izvoza vojne opreme koja se može koristiti u Pojasu Gaze, a potom tu odluku ukinula nakon objave primirja. Nije uvela opći embargo na oružje Izraelu.

Italija je kritikovala pojedine izraelske postupke i podržavala diplomatske inicijative za zaštitu civila. U ovom pregledu nema potvrde da je priznala Palestinu ili uvela opći embargo na oružje.

Grčka i Austrija uglavnom su djelovale kroz diplomatske izjave i podršku humanitarnoj pomoći i zaštiti civila. Za njih nisam našao potvrdu o uvođenju sveobuhvatnih sankcija Izraelu.

Albanija je priznala Palestinu još 1988. godine, iako za period od početka rata u Gazi 2023. do oktobra 2026. nema utvrđenih novih mjera uporedivih sa španskim embargom ili irskim zakonom o trgovini robom iz naselja.

Zašto se protesti pojavljuju baš sada?

Prvo moguće objašnjenje jeste da se radi o vremenskom poklapanju. Rast cijena, stambena kriza, problemi u obrazovanju i nezadovoljstvo političkim elitama stvarni su i dokumentovani povodi protesta. Nema dokaza da su aktuelni nemiri u ovim državama organizovani zbog njihovih odluka prema Izraelu.

Ipak, kako da se poklopi baš u toliko zemalja koje povezuju isti diplomatski potezi protiv Izraela!?

Druga mogućnost, koju bi vrijedilo istražiti, jeste postojanje političkih i ekonomskih pritisaka iz Izraela na vlade koje su priznale Palestinu ili ograničile saradnju s Izraelom. Za tvrdnju da Izrael namjerno izaziva ili podstiče nemire kako bi kaznio takve vlade bili bi potrebni dokazi o organizatorima, finansiranju, komunikaciji ili konkretnim operativnim vezama – što naravno, u ovakvim slučajevima nikada nema, jer to rade razne tajne službe preko posrednika i plaćenika

Treća hipoteza odnosi se na širi politički efekat: dugotrajna unutrašnja kriza može odvući pažnju javnosti i vlada s međunarodnih pitanja, uključujući širenje izraelskih naselja na Zapadnoj obali i oduzimanje palestinske imovine.

Također se može postaviti pitanje da li politički pritisci danas imaju za cilj odvraćanje evropskih vlada od mogućih budućih mjera protiv Izraela. Ali ni za te pretpostavke samo vremensko poklapanje nije dovoljan dokaz.

Slika nasilja i borba za evropsko javno mnijenje

U medijskim prilozima o neredima u evropskim gradovima često gledamo mlade crnce kako pljačkaju trgovine, razbijaju izloge i uništavaju privatnu imovinu. Dio javnosti takve prizore automatski povezuje s migrantima, muslimanima i Arapima, iako izgled pojedinaca ne govori ništa pouzdano o njihovom porijeklu, vjeri ili motivima.

Takve slike mogu imati dalekosežne političke posljedice. Umjesto rasprave o uzrocima protesta i odgovornosti vlasti, pažnja se prebacuje na strah od migranata i muslimana. Tako se stvara slika čitavih zajednica kao nasilnih i destruktivnih, a solidarnost s palestinskim civilima potiskuje se u drugi plan.

Takav razvoj događaja objektivno može odgovarati izraelskoj vladi i drugim akterima koji žele oslabiti podršku Palestincima u Evropi. Kada se pojedinačni počinioci krivičnih djela poistovjećuju s milionima muslimana i Arapa, lakše je potisnuti činjenicu da su Palestinci prije svega narod čiji civili trpe posljedice rata i okupacije.

Nameće se i pitanje moguće namjerne manipulacije. Tajne službe i politički akteri kroz historiju su koristili društvene sukobe i podjele radi ostvarivanja vlastitih ciljeva. Zato vrijedi istražiti ko organizuje pojedina okupljanja, ko mobiliše učesnike, ko podstiče nasilje i kome odgovara širenje takvih snimaka. Mogućnost da su tajne službe uključene u organizovanje ili mobilizaciju nasilnih grupa zaslužuje provjeru, ali se bez konkretnih saznanja ne može predstavljati kao utvrđena činjenica.

Najveća opasnost nastaje kada se krivična djela pojedinaca pretvore u optužnicu protiv čitavih naroda i vjerskih zajednica. Oni koji žele oslabiti evropsku solidarnost s Palestincima mogu ostvariti političku korist već samim širenjem straha i predrasuda, čak i bez neposrednog učešća u neredima.

Kako dokazati povezanost ..

Evropske države nisu poduzele jednake mjere prema Izraelu, a ni protesti u njima nemaju jedinstven uzrok – mada gotovo u pravilu prerastu u isti oblik bezakonja, sukoba sa policijom, pljačke, demoliranja privatne imovine, … Ipak, istovremeno postojanje diplomatskog sukoba oko Gaze i Palestine te ozbiljnih unutrašnjih kriza opravdava istraživačko pitanje: postoji li veza između tih procesa?

Ali kako dokazati da Izrael namjerno podstiče nemire radi kažnjavanja vlada zbog njihovih ranijih odluka, odvraćanja pažnje sa Zapadne obale ili zastrašivanja zbog budućih poteza, to bi predstavljalo ozbiljno pitanje međunarodnog političkog pritiska. Dokazi za takve aktivnosti i ako se ikada pojave – to bude tek decenijama kasnije

Ključno pitanje nije samo zašto su protesti izbili istovremeno, nego postoje li tragovi koji povezuju njihove organizatore i finansijere s interesima koji bi imali koristi od slabljenja evropskih vlada koje su zauzele kritičniji stav prema Izraelu.

To je pravac za daljnje istraživanje.

Analiza: LuPortal Naslovna: TheDailyStar