Dok Zagreb insistira na „legitimnom predstavljanju“ i federalizmu u Bosni i Hercegovini, iskustvo Srba u Hrvatskoj pokazuje da su slični principi nakon 1990. godine odbačeni – uz trajne političke i ustavne posljedice
Izjava hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da su „legitimno predstavljanje, federalizam, dijalog i kompromis jedini put za Bosnu i Hercegovinu“ na prvi pogled zvuči pomirljivo i evropski. Međutim, kada se te poruke stave u širi historijski i politički kontekst, otvara se ozbiljno pitanje: zašto Hrvatska danas zagovara model za BiH koji sama nikada ne bi dozvolila na vlastitom teritoriju?
Plenković se poziva na Daytonski sporazum, ravnopravnost konstitutivnih naroda i potrebu očuvanja povjerenja, posebno naglašavajući položaj Hrvata u BiH. No pritom se prešućuje ključna činjenica: Republika Hrvatska je nakon 1990. godine sistemski ukinula konstitutivnost Srba, iako su oni uoči rata činili približno isti procenat stanovništva Hrvatske kao što Hrvati danas čine u Bosni i Hercegovini.
Konstitutivnost za jedne – manjinska prava za druge
U socijalističkoj Hrvatskoj Srbi su bili konstitutivan narod. Novim Ustavom iz 1990. godine taj status im je oduzet i sveden na status nacionalne manjine. Time je prekinuta politička ravnoteža na koju se Zagreb danas često poziva kada govori o BiH. Ako je legitimno predstavljanje „okosnica demokratskog povjerenja“, kako tvrdi Plenković, zašto ono nije bilo okosnica nove hrvatske države?
Drugim riječima, ono što Hrvatska danas traži za Hrvate u BiH – ustavne garancije, političku ravnopravnost i mehanizme kolektivne zaštite – Srbima u Hrvatskoj nikada nije vraćeno, niti je to tema o kojoj se u Zagrebu ozbiljno razgovara.
SAO Krajina i Herceg-Bosna – zabranjena poređenja?
Plenković i hrvatska politika često oštro odbacuju svako poređenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna s ratnim projektima u Hrvatskoj. Ipak, historijske paralele su neizbježne. Srbi u Hrvatskoj su početkom 1990-ih formirali Srpske autonomne oblasti (SAO), koje su, barem u formalno-političkom smislu, predstavljale pokušaj teritorijalne autonomije unutar tadašnje Hrvatske.
Te SAO strukture danas se u Hrvatskoj isključivo tumače kao pobunjenički i secesionistički projekat, bez ikakvog legitimiteta. Nasuprot tome, Herceg-Bosna se u dijelu hrvatske javnosti i politike često predstavlja kao „nužan odgovor“ i politički izraz legitimnih prava Hrvata u BiH. Ako je teritorijalna autonomija u jednom slučaju neprihvatljiva i opasna, zašto bi u drugom bila temelj stabilnosti?
Evropske vrijednosti ili selektivna interpretacija?
Plenković tvrdi da Hrvatska želi „stabilnu, funkcionalnu i prosperitetnu BiH“ i da nema skrivene namjere. Ipak, insistiranje na modelima koje Hrvatska nikada nije primijenila na sebe ostavlja prostor za sumnju u dosljednost takve politike. Evropske vrijednosti ne mogu biti selektivne – one ili važe za sve, ili gube smisao.
Ako Zagreb zagovara federalizam i legitimno predstavljanje u BiH, logično pitanje glasi: da li bi Zagreb ikada pristao na slične zahtjeve unutar vlastitih granica? Dosadašnje iskustvo pokazuje da ne bi.
Zato Plenkovićeve poruke iz Zagreba, umjesto da jačaju povjerenje, u BiH često izazivaju dodatnu skepsu. Jer mir, kako je i sam rekao, „nikada nije zajamčen“ – posebno kada se gradi na dvostrukim standardima.
