Dok jedni vodu iz cisterni dobijaju besplatno, drugi za istu uslugu moraju platiti. Postavlja se pitanje jednakog tretmana građana u vrijeme kada je pristup pitkoj vodi postao jedan od najvećih problema u pojedinim dijelovima grada.

Problem vodosnabdijevanja već godinama predstavlja jedan od najvećih izazova na području grada Lukavca. Dok su pojedina naselja priključena na gradski vodovodni sistem kojim upravlja JP Rad Lukavac, brojne mjesne zajednice koriste vlastite lokalne vodovode, a dio stanovništva i dalje se oslanja na privatne bunare.

U uslovima visokih temperatura i smanjenih količina vode, sve češće dolazi do prekida ili otežanog snabdijevanja. U takvim situacijama JP Rad Lukavac organizuje dopremanje vode cisternama građanima koji su priključeni na gradski vodovod. Prema informacijama koje dolaze s terena, ta usluga za njih se ne naplaćuje.

Istovremeno, građani koji nisu korisnici gradskog vodovoda, a suočavaju se sa istim ili sličnim problemima, za dovoz vode uglavnom moraju snositi troškove sami.

Takva situacija otvara niz pitanja, ne samo pravnih i administrativnih, nego i moralnih.

Postoje li građani prvog i drugog reda?

Posmatrano iz ugla komunalnog preduzeća, određena logika postoji. Korisnici gradskog vodovoda redovno plaćaju račune za uslugu vodosnabdijevanja i nalaze se u ugovornom odnosu sa JP Radom. Kada zbog tehničkih ili drugih razloga ne mogu dobiti vodu kroz vodovodnu mrežu, preduzeće pokušava osigurati alternativni način snabdijevanja.

Međutim, iz ugla građanina koji ostane bez vode, takvo objašnjenje često nije dovoljno.

Jer kada u domaćinstvu nema pitke vode za piće, pripremu hrane ili osnovnu higijenu, građaninu je teško prihvatiti da njegova porodica nema pravo na pomoć samo zato što koristi mjesni vodovod ili bunar umjesto gradskog sistema.

Nestašica vode ne pravi razliku između korisnika različitih sistema vodosnabdijevanja. Posljedice su iste za sve.

Voda nije obična komunalna usluga

Za razliku od brojnih drugih usluga, voda predstavlja osnovnu životnu potrebu.

Pristup pitkoj vodi direktno je povezan sa zaštitom zdravlja stanovništva. Zbog toga se u vanrednim okolnostima pitanje snabdijevanja vodom ne može posmatrati isključivo kroz komercijalni ili ugovorni odnos između preduzeća i korisnika.

U situacijama ozbiljne nestašice, odgovornost prelazi i na lokalnu zajednicu, civilnu zaštitu, zdravstvene ustanove i druge institucije koje imaju obavezu brinuti o javnom interesu.

Zbog toga se postavlja legitimno pitanje: da li pomoć u vidu dopremanja vode treba biti vezana za status korisnika određenog vodovoda ili za stvarnu potrebu građana?

Ko bi trebao voditi računa o ovom pitanju?

Prije svega, odgovornost nije samo na JP Rad Lukavac.

O ovom problemu morali bi voditi računa:

  • Gradonačelnik Lukavca;
  • Gradsko vijeće Lukavac;
  • Služba civilne zaštite;
  • nadležne gradske službe za komunalne poslove;
  • mjesne zajednice;
  • Zavod za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona kada postoji rizik po zdravlje stanovništva.

Upravo ove institucije trebale bi definisati jasne kriterije za postupanje u slučaju nestašice vode i osigurati da nijedan dio stanovništva ne bude zanemaren.

Potrebna su jasna pravila

Poseban problem predstavlja mogućnost da građani nemaju dovoljno informacija o tome ko ima pravo na besplatnu isporuku vode i pod kojim uslovima.

Zbog toga bi nadležne institucije trebale javno odgovoriti na nekoliko važnih pitanja:

  • Ko finansira dopremanje vode cisternama?
  • Da li postoje pisane odluke koje regulišu ovu oblast?
  • Ko ima pravo na besplatnu isporuku vode?
  • Da li se u kriznim situacijama pomoć može proširiti i na građane koji koriste mjesne vodovode ili bunare?
  • Ko procjenjuje prioritete i potrebe na terenu?

Bez jasnih odgovora ostaje prostor za nezadovoljstvo i osjećaj nejednakog tretmana među građanima.

Pitanje solidarnosti, a ne samo propisa

Čak i kada bi postojalo potpuno zakonsko opravdanje za različit tretman korisnika gradskog i lokalnih vodovoda, ostaje pitanje da li je takav pristup društveno opravdan.

U trenucima kada pojedina domaćinstva ostaju bez osnovnih količina vode za život, građani očekuju da institucije pokažu solidarnost i pronađu rješenja koja neće praviti razlike među ljudima koji žive na području istog grada.

Jer kada nestane vode, građanima je najmanje važno iz kojeg sistema su je do jučer dobijali. Ono što ih zanima jeste da li će njihova porodica imati dovoljno vode za normalan i dostojanstven život.

Zato bi pitanje dopremanja vode cisternama trebalo posmatrati prvenstveno kao pitanje javnog interesa, zaštite zdravlja i jednakog odnosa prema svim stanovnicima Lukavca, bez obzira na to da li su priključeni na gradski vodovod, mjesni sistem ili koriste vlastiti bunar.

LuPortal